MARO

MARO, lik u komediji Dundo Maroje, dvadesetjednogodišnji sin Dunda Maroja.

Pojavljuje se u šestom prizoru prvoga čina, četvrtom i petom prizoru drugoga čina, četvrtom, šestom, sedmom, osmom, trinaestom, petnaestom i šesnaestom prizoru trećega čina, drugom, šestom, jedanaestom i trinaestom prizoru četvrtoga čina te prvom, drugom i četvrtom prizoru petoga čina. Otac ga je tri godine prije poslao da preko Jakina (Ancone) ode u Firencu, nabavi tkanina u vrijednosti pet tisuća dukata te produži u Sofiju. Obećao mu je prepuštanje obiteljskog posla ako uspješno obavi posao. Umjesto da proširi trgovinu, Maro, zajedno sa slugom Popivom, odlazi u Rim, gdje troši novac u društvu kurtizane Laure. Dundo dolazi u Rim pronaći ga i vratiti izgubljen novac, kao i zaručnica Pȅra »na mušku obučena« (I, 9). Nastojanja da zadrži novac i domogne se novoga te time očuva Laurinu naklonost otežavaju mu Pometove intrige, koji nastoji pridobiti Lauru za gospodara Uga Tudeška. Obruč oko Maradodatno stežu i potraživanja Židova Sadija i trgovca Lessandra. Uvođenje Marova lika u dramu teče postupno: predmet je razgovora između Dunda Maroja i Tripčete Kotoranina (I, 1), zatim Popivine hvale, koji pokazuje kolajne, kolarine i pendine što ih je njegov gospodar dao nabaviti za Lauru. Nakon toga se pojavljuje Maro »vas u velutu s kolanom na grlu, gospodar čovjek« (I, 1). Pri prvom susretu s ocem hini da ga ne prepoznaje, zbog čega ga Dundo napada nožem i zbog toga završava u zatvoru. Poslije će, Pometovim umijećem uvjeren kako je Dundo Maroje došao u Rim s novcem i robom, na Popivin savjet pokušati prevariti oca i osigurati dodatne financije. Ne uspijeva mu trat pa ostaje i bez novca i bez Laure. Iako se nije sačuvao kraj komedije, pretpostavlja se da se Maro vraća u Dubrovnik i vjenčava s Pȅrom, kojoj je u međuvremenu tetka ostavila nasljedstvo. Njegov svjetonazor da valja uživati u trenutku, bez razmišljanja o posljedicama i budućnosti (»To toliko se dobiva na svijetu, koliko se čovjek dobru bremenu dava. Dobro živi i zlo živi, mre se; a nakon nas makar ni sparožina ne ostani. (…) i dokle sam mlad, da uživam, pak kad ostarimo, tako ćemo i kašljat«, II, 4), kao i to da su očevi »neprijatelji mira i goja i kontenta od sinova« (II, 15), koji dijele i njegovi prijatelji Pijero i Niko, sugerira da je riječ o tipu mladoga rasipnoga, raspuštenog i porocima sklonog zaljubljenika, nevičnog odgovornom poslu, koji se nalazi u sukobu sa škrtim ocem. Ipak, »iako po svojim najopćenitijim crtama proizlazi iz latinsko-talijanske komičke baštine, lik Držićeva Mara ima svoje individualne crte koje poprima kako po svojem učešću u fabuli tako i po svojim reagiranjima« (F. Švelec, Komički teatar Marina Držića, 1968). U trenutku kad shvati da ga je otac prevario, izgubljen je i malankoličan, ne znajući što bi učinio. Pojavio se i u komediji Pomet: iz Popivine replike saznaje se da je Maro uz pomoć tadašnjeg sluge Pometa ukrao ocu dvije tisuće cekina, ali ih je morao vratiti, pod prijetnjom da će biti razbaštinjen.