MARINKOVIĆ, RANKO

MARINKOVIĆ, RANKO, hrvatski književnik (Vis, 22. II. 1913 – Zagreb, 28. I. 2001).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je romanistiku (1931–35). Od 1945. radio je u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske i Nakladnom zavodu Hrvatske. Ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK bio je 1946–50, a od 1951. prof. na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je i umirovljen. Pjesme, prozu, kritike i eseje objavljivao je već za vrijeme školovanja, a prva mu je drama Albatros izvedena na sceni HNK u Zagrebu 1939. Objavio je zbirke Proze (1948) i Ruke (1953), zbirku kritika i eseja o kazalištu, filmu i drami Geste i grimase (1951), drame Glorija (izvedena 1955), Politeia ili Inspektorove spletke (1977) i Pustinja (1980), romane Kiklop (1965), Zajednička kupka (1980) i Never more (2003). Kiklop je adaptiran za kazalište (1976) i film (1982). U novinskom članku Naš Molière: Držić – Fotez i Dundo Maroje, objavljenom 1938. u tjedniku Nova riječ i neuvrštenom u potonje zbirke ogleda o kazalištu, komentirao je izvedbu Dunda Maroja u režiji Marka Foteza. Proglasivši komediju plitkom lakrdijom, pridao joj je samo povijesno-folklornu važnost, a Držiću status zabavljača. U knjizi Nevesele oči klauna (1988) dijalogom Držić s Gavellom osvrnuo se na režije Tirene (1958) i Hekube (1959) Branka Gavelle, izvedene na Dubrovačkim ljetnim igrama. U odnosu prema plautovskim komedijama Držićevo je knjiž. umijeće ocijenio literarnijim, gotovo ozbiljnijim i težim, nadovezujući se na vlastitu prijašnju kritiku Držića. Dopunio je dio završetka Dunda Maroja za režiju Koste Spaića (Dubrovačke ljetne igre, 1964). Za predstavu je korištena dopuna Mihovila Kombola iz 1955, no Spaić je polovicu devetoga prizora petoga čina nastavio Marinkovićevim tekstom, premda taj podatak nigdje nije naznačen, kao što je dopuna ostala nepoznata i netiskana do 2002, kada ju je objavio Nikola Batušić u radu Kako su hrvatski književnici nadopisali Držićeva »Dunda Maroja«.