LUKAREVIĆ (LUCCARI), FRANO
LUKAREVIĆ (LUCCARI), FRANO, plemić, hrvatski lirski i dramski pjesnik (Dubrovnik, oko 1541 – Napulj, 1598).
Grb obitelji Lukarević (Luccari)
Sin Frana i Nike Gradić (Gradi). Imao je petero braće:Luku, Petra, Sekonda, Jakova i Ivana te šest sestara: Maru, Đivu,Franu, Niku, Paulu i Anicu. Bračni ugovor sklopio je 9. V. 1575. s Nikom Sorkočević. Zakonite djece nije imao, ali je imao troje izvanbračne: sina Konstantina u Napulju te kćeri Franu i Anicu u Dubrovniku. S dvadeset je godina ušao u Veliko vijeće,obavljao je za Republiku diplomatske službe u Carigradu (poklisar harača), s braćom se bavio trgovinom s velikim zaduženjima, da bi 1589. bankrotirao. Napuljski potkralj de Miranda 1593. angažirao ga je kao španj. uhodu u Turskoj. Senat ga je otkrio i uhitio, a nakon različitih prijedloga kazni (zazidavanje na pet godina u kulu Dvora), odlučeno je da ga se na deset godina progna na otok Sv. Andrija, odakle je 18. VIII. 1595. pobjegao u Italiju i zatražio zaštitu napuljskoga potkralja, no pomilovanje dubr. vlade nije dočekao. Od njegova knjiž. rada sačuvani su tragedija Atamante, prepjev istoimenoga djela Girolama Zoppija, i Vjerni pastijer, prepjev pastorale Il pastor fido Giovannija Battiste Guarinija. Posljednje je djelo 15. V. 1592. posvetio Juniju Matovu Gradiću.
M. Držić Lukarevića spominje u pismu od 28. VIII. 1566. upućenom Francescu Mediciju: »S Vašim dopuštenjem, u društvu s gospodinom Lukom Sorkočevićem i s gospodinom Franom Lukarevićem, svojim prijateljima i odanim slugama Preuzvišenosti Vaše, otputovat ću krećući prema Dubrovniku, prikazujući se tim plemićima kao da ovdje nisam imao drugoga posla nego sam ostao četiri mjeseca radi zabave«. Premda nije jasno zašto je Držić spomenuo Sorkočevića i Lukarevića, čini se da je za to imao razlog: Sorkočevića možda zato što je želio istaknuti prijateljstvo s njim, jer je on Cosimu I. Mediciju u listopadu 1562. pozajmio osam tisuća škuda. Lukarević je bio oženjen Nikom, sestrom Luka Sorkočevića, zajedno su trgovali,a potonja Lukarevićeva špijunska djelatnost za Španjolsku mogla bi upućivati da je već tada bio sklon protudržavnim aktivnostima. Iz navedene rečenice proizlazi da Sorkočević i Lukarević nisu znali za Držićeve planove. Josip Pupačić misli da spominjanje Sorkočevića i Lukarevića neizravno potvrđuje da je Držić među vlastelom – pogotovo mlađom – imao istomišljenike. Uostalom, u pismu od 2. VII. 1566. kaže da »dvije trećine njih samih nisu zadovoljni sadašnjom vladom«. Pupačiću se dva zaključka nameću kao očita: prvo, Sorkočevićeva i Lukarevićeva neupućenost podcrtava strogu tajnost Držićevih planova; drugo, prešućivanjem pravoga razloga boravka u Firenci Držić je unaprijed htio osloboditi spomenute plemiće bilo kakve sumnje. Pupačić ipak pretpostavlja da je »barem jedan od njih mogao biti obaviješten o pravom karakteru Držićeve ’zabave’« (Pjesnik urotnik /o političkim planovima Marina Držića/, 1969), na što ga osobito navodi Lukarevićev burni život.
