LUČIĆ, JOSIP
LUČIĆ, JOSIP, hrvatski povjesničar i arhivist (Poličnik kraj Zadra, 1. VII. 1924 – Dubrovnik, 3. XII. 1994).
Studirao je na Visokom dominikanskom filozofsko-teološkom učilištu u Dubrovniku (1943). Nakon rata studirao je opću i nacionalnu povijest, jugosl. književnost, latinski i tal. jezik (1947–52), a zatim i klas. filologiju (1952–54) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1964. doktorirao. Na tome je fakultetu 1952. postao asistent na Katedri za hrvatsku povijest, 1958–73. predavao je povijest u osnovnim i srednjim školama, a potom do odlaska u mirovinu 1994. radio u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Najviše se bavio poviješću Dubrovnika i okolnih krajeva u sr. vijeku (Prošlost dubrovačke Astareje, 1970; Povijest Dubrovnika od VII stoljeća do godine 1205., 1973; Obrti i usluge u Dubrovniku: do početka XIV stoljeća, 1979), istraživao je pomorske i trg. veze srednjovjekovnoga i ranonovovjekovnoga Dubrovnika s Dalmacijom, Hrvatskom, Albanijom, Zetom, Italijom i drugim zemljama Sredozemlja, odn. povezanost Dubrovnika s balkanskim zaleđem (Dubrovačke teme, 1991). Objavljivao je arhivsko gradivo Državnoga arhiva u Dubrovniku (Spisi dubrovačke kancelarije, II–IV, 1984–93; Knjiga odredaba Dubrovačke carinarnice 1277., 1989) te se bavio pov. kartografijom (Hrvatska kroz stoljeća, 1975; Hrvatski povijesni zemljovidi, 1993).
Prigodom znanstv. skupa o M. Držiću, koji se u Dubrovniku održao 1989, prepisao je i preveo te u fototipskom izdanju priredio Držićevom rukom pisanu zadužnicu na devedeset dukata, izdanu Martinu Ivanovu Šumičiću 16. VIII. 1551, koju su kao svjedoci potpisali Miho Marinov Menčetić (Matufić) i Ivan Dominikov Ranjina. Transliteraciju i prijevod kritizirao je Miroslav Pantić te objavio točan prijepis (Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001). Pišući o posljedicama kuge koja je zahvatila Dubrovnik 1526, osobito se dotaknuo sudbine obitelji Držić (Arhivska građa o kugi u Dubrovniku godine 1526–1527. i obitelj Držić, 1992). Upozorava da se M. Držić uopće ne spominje »u doba kuge u dubrovačkim dokumentima. Nismo sigurni da je prebivao u gradu. Ako je boravio, tada je obavljao dužnosti kao i ostali građani i duhovne osobe«. Međutim, spominju se članovi njegove uže i šire obitelji, među kojima su neki umrli baš u to doba, primjerice stric Andrija, rektor crkve Svih Svetih (Domino), te bratić Petar. U radu donosi arhivske dokumente o Andriji, Petru, Držićevu ocu Marinu i bratu Vicku.
