LOPUĐANI

LOPUĐANI. U Držićevu opusu pojavljuje se nekoliko likova Lopuđana: Dživulin u komediji Dundo Maroje, Viculin, njegova sestra Ančica i Marić u komediji Arkulin te Lopuđanin u komediji Pjerin.

Dživulin i Viculin nose za taj otok tipična imena. Ivo Batistić Viculina povezuje s Tomom Stjepovićem Skočibuhom, lopudskim brodovlasnikom (Odrazi pomorskog života u djelu Marina Držića, 1955). Slavica Stojan pak napominje da je Skočibuha imao velebnu palaču na Pustijerni »među raskošnim višekatnicama dubrovačkih plemića, vrijednu četiri tisuće zlatnih dukata, a njegov sin Vice grandiozni dvorac na lokalitetu Između tri crkve što je zasigurno bio dovoljno jak razlog da uđu u komediju« (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007). Između Dubrovčana i Lopuđana vladala je nesnošljivost, što je Držić zabilježio ponajprije u Dundu Maroju, u sceni u kojoj razgovaraju iskusni mornar Dživulin i Dživo (I, 9), nekadašnji škrivan na Dživulinovu brodu, na koja su mjesta redovito postavljana izrazito mlada vlastela, a od 1462. samo iznimno koji građanin. Iako plemić Dživo Dživulina naziva djetić, iz njihova se razgovora vidi Dživulinova superiornost – on višeputno spominje kako je Dživa morao hraniti kašicom jer ga je tijekom plovidbe (valjda od duga sjedenja) mučila morinčela (hemoroidi). Nasuprot njemu, Dživulin je iskaljen mnogim plovidbama: »U meni rekoh: privarili ste se; ovo je od jajera dijete, mlijekom od Igala dojeno, u kajpah od drijeva odhranjeno, oko sartija je njegova šećnja; ptica je bez krila, galeb je morski i od jajera« (I, 9). U toj je replici Josip Torbarina vidio »himnu morskom životu« (Marin Držić, pjesnik, 1967). I inače je spomenuta scena važna budući da je u njoj Držić sažeo antagonizam između Dubrovčana i Lopuđana, a »iz zajedljivog satiričnog tona izbija svom silinom klasni sudar, kakav nije inače nigdje tako neposredno prikazan u dubrovačkoj književnosti« (I. Batistić). Držić je Dživulina koncipirao kao »simpatičnog hvalisavca« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979) koji se, zahvaljujući iskustvu, predstavlja kao junak, nadmoćno se – premda pučanin – obraćajući vlastelinu Dživu, a o onima koji žive na kopnu podrugljivo kazuje: »Scijenjahu imat što činit s ovijem zemaljskijem gujami koje mi ližu zemlju!«. Da su Lopuđani bili svjetski pomorci potvrđuje Viculin, koji nabraja gdje je sve plovio: »Bih u Napuli, u Dzembi, u Maoprdoniji e Aligurli…« (II, 2); »Znaš koje sam prove ja na mulu od Dzembe učinio?« (II, 4), što »svjedoči o ekspanziji dubrovačkoga pomorstva i o značenju sudjelovanja Lopuđana u mornarici, koja je i u trgovini, i u ratovima Zapada dokazivala svoju sposobnost i imala žrtava« (F. Čale). Lopuđani su zacijelo bili na glasu i kao valjani ratnici u bitkama na moru, što se može naslutiti iz Viculinove rečenice: »Giuraddio, i s fustami sam konbatio, kao mi nećete vi sramotu učinit!« (III, 5), a što bi se možda moglo dovesti u vezu s okršajima s tur. fustama (brzi gusarski brod). Zanimljivo je da Viculin spominje Genovu, čiju je moćnu flotu Španjolska od 1528. imala na raspolaganju u borbama s Turcima i u kojoj su se nalazila i neka dubr. plovila, zbog čega je Vijeće umoljenih 1532. najstrože zabranilo uključivanje brodova Republike u kršć. flotu, poslije višeputno potvrđujući tu odluku, osobito 1565, nakon tur. napada na Maltu, koju Držić spominje u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. O specifičnom odnosu Lopuđana i Dubrovčana svjedoči i Dživulinov odgovor na Dživovo pitanje je li u Rim došao »iz Grada«: »Iza mirali idem? Što? Da mi spašete oružje?« (I, 9). Iz Dživulinove se replike razabire da su Lopuđani prilikom ulaska u grad morali predati oružje koje su nosili sa sobom, što je njima – kao hrabrim i ponosnim ljudima – zacijelo bilo ponižavajuće, na što aludira i Viculin: »Ah, za mirom sam, ter sam svezan!« (II, 4), zatim u odgovoru Mariću: »Za mirom, Mariću, svezane nam su ruke; kad sila dođe, trijeba joj se je poklonit« (III, 2). Zamirci su tipičan, ironijom oplahnut lopudski izraz za Dubrovčane: tako ih, primjerice, naziva Viculin: »Ovaka mi se sramota ne učini, kao mi se ovdi za mírom učini od zamiraca! Nu me dočeka’, ter ćeš vidjet je li se ovo po ulicah tjerat, zamirci!« (II, 2). U Dživulinovu razgovoru s Dživom zacijelo se može nazrijeti i ono što je Držić 2. VII. 1566. obrazložio Cosimu – nemaran odnos dubr. vlastele prema mornarici, koju svojim postupcima uništava: »Tu, dakle, mornaricu, koja je danas jako neophodna Zapadu i potrebama kršćanstva, mornaricu u cvatu, koju oni nisu ni izmislili, ni napravili, niti unaprijedili, nego su je podigli otočani iz životne nužde i postali izvrsni i dobri majstori te mornarice, oni je, velim, nastoje razoriti, uništiti i svesti ni na što na veliku štetu Sicilije i cijele obale Zapada«. Držićeva primjedba Cosimu: »A koliko naopako postupaju prema patronima brodova ne bi se ni moglo ispričati« mogla bi se također odnositi na loš odnos vlastele baš prema lopudskim pomorcima. Držićevi Lopuđani podrugljivo govore i o dubr. moralu, hvaleći istodobno odanost i krepost svojih žena. Dživulin i Viculin spominju lokalitet Prijeko u negativnom kontekstu, kao mjesto gdje su Dubrovčani utaživali seksualne prohtjeve i gdje su godišnice bile izložene mnogim štipancama, o čemu se govori u Grižuli: »Iz Grada je gdjeno su Među crjevjari i Prijeki i Među polače, gdje se djevojkam zapinje« (III, 4). Naime, Dživulin će na Dživovo pitanje »Imamo li te od našijeh strana?«, odgovoriti: »Od našijeh strana? S Prijekoga ne idem, gdje vi dunidžate, gdje mi mačicem po kantunijeh skrobućete. S Lopuda idem, gdi vam nije Luce, na čeljadina našega gdje ne smijete ni gledat« (I, 9), dok će Viculin i Marić na istu temu voditi sljedeći razgovor: Marić: »Giuraddio, er ka mu godi otočka dođe za ovi mir, među ove pasalijere, otruje se kao o kugu, i ke ne idu u grad svete su svetice. A na izuli ne imamo strah od pasilijera, perdidžornata, mandžagvadanja, ki mi placaju. Velekrat im sam stražu čuvao, kad dođu na Lopud s leuti. // Viculin: E, vazda s njekijem leuti dođu, ter mi počnu versat; scijene da mogu štogodi od Lopuđaka avancat, ter im para na Prijekom dunižat u Dubrovniku« (III, 2). Držić je likove Lopuđana i jezično okarakterizirao: primjerice, Dživulin i Viculin rabe izreku »Po sonce žoto« (Dundo Maroje, I, 9; Arkulin, II, 4), gdje je samoglasnik o zamijenjen suglasnikom l. Nadalje, obojica spominju neke karakteristične lokalitete (Igalo – predio uz more u mjestu Igo na Lopudu, što je za F. Čalu opreka gradu koji »otočanina okružena morem, sputava i svojim propisima i zato što je okružen zidinama«), često zazivaju Gospu od Pšunja (Šunj je uvala na Lopudu gdje se nalazi crkva posvećena Bogorodici; spominju je Dživulin, I, 9, V, 5; Viculin i Marić, II, 4, IV, 5), ali i neke druge svece (sv. Ivan, sv. Antun Padovanski, sv. Nikola – Arkulin, II, 4), rabe uzvik giuraddio (pobogu), sebe nazivaju izuli (otočani), a Dubrovčane zamiraci i placari. (→ DRUGI)