LOPUD

LOPUD (grč. Delaphonia), drugi po veličini Elafitski otok, s istoimenim naseljem, smješten između Koločepa i Šipana.

Franjevački samostan i crkva na Lopudu

Zbog položaja nazivao se i »otok u sredini« (Insula Medio, Isola di Mezzo). Materijalni ostaci potvrđuju naseljenost od antike. Od XI. st. sastavni je dio Dubrovačke Republike. Spominje se u Statutu iz1272, a u adm. pogledu sa Šipanom i Koločepom tvorio je knežiju Elafitskih otoka. Od 1457. izdvojio se s Koločepom u zasebnu knežiju te se tada na njemu sagradio Knežev dvor. God. 1571. napali su ga i opustošili Osmanlije. Bio je sjedište knežije koju je 1669–1808. ponovno tvorio s Koločepom i Šipanom. Gosp. procvat doživio je u XV. i XVI. st., kada je imao poveću flotu i brodogradilište, a stanovništvo se ponajviše bavilo pomorstvom i ribarstvom. U doba najvećega procvata imao je »oko 14.000 stanovnika, 60–70 brodova, oko 70 kapetana, oko 30 brodograditelja, 30 crkava, i da su svi živjeli od pomorstva, a dao je i bogatog pučanina Miha Pracatovića« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979), koji je sve svoje bogatstvo ostavio Republici, zbog čega mu je 1638. podignuta bista u atriju Kneževa dvora. Na Lopudu se na-laze predromaničke kapelice i crkve sv. Ilije, sv. Ivana, sv. Petra i sv. Nikole ukrašene pleternom ornamentikom, župna crkva Gospe od Šunja iz XII. st. (s oltarnom slikom Jacopa Palme starijega), dominikanski samostan iz 1482. s jednobrodnom crkvom sv. Nikole (teško je stradao u potresu 6. IV. 1667, a crkva je obnovljena 1994. nakon razaranja u Domovinskom ratu), franjevački samostan iz 1483. s crkvom sv. Marije od Špilice (s triptihom iz radio-nice Nikole Božidarevića), obrambenim zidom sagrađenim 1516.i dograđenom četverokutnom tvrđavom 1592. te »Španjolska utvrda sv. Šimuna« u podnožju brda Polačica iz 1511. Tamošnji ljetnikovci Miha Pracata, Nikole Brautića i Đorđić-Mayneri s perivojem, reprezentativni su primjeri ranonovovjekovne dubrovačke ladanjske arhitekture. (→ LOPUĐANI)