LJETNIKOVCI

LJETNIKOVCI. Opći prosperitet predrenesansnoga Dubrovnika i njegova otvorenost humanističkim strujanjima doveli su do prihvaćanja novih oblika u kulturi življenja dubr. vlastele i bogatih građana, među kojima posebno mjesto zauzima ladanje.

Ljetnikovac obitelji Kabužić u Rijeci dubrovačkoj

Podizanje dobro građenih kamenih kuća na prigradskim predjelima Dubrovnika, namijenjenih boravku prigodom obilazaka zemljišnih posjeda i sklanjanju pred epidemijama, zabilježeno je u XIV. st. Filip de Diversis 1440. u Opisu slavnoga grada Dubrovnika navodi da je Gruški zaljev okružen fino građenim kućama i lijepim vrtovima, što upućuje i na početke ladanja. Dubrovčanin Benedikt Kotrulj u Knjizi o umijeću trgovanja (Libro del arte dela mercatura, napisano 1458, objavljeno 1573) ističe kako uzoran trgovac uz primjereno uređenu kuću u gradu treba raspolagati i vilom na svojem seoskom posjedu. Izgradnja renesansnih ljetnikovaca u okolici Dubrovnika javila se potkraj XV. st., intenzivno se nastavila tijekom cijeloga XVI. st., a ponešto i poslije. S obzirom na prije podignute gotičke prigradske kuće, ljetnikovci su udobniji, zanimljivije građeni, opremljeni vrsnijom kamenom plastikom i inventarom, premda su u eur. mjerilima ipak prilično skromni. U pravilu su to jednokatna kamena zdanja odmjerene veličine i najčešće pačetvorinasta tlocrta. Odlikuju se profinjenom jednostavnošću i pomnim odabirom položaja te nenametljivim odnosom prema okolnoj prirodi, što svjedoči o humanističkoj osviještenosti njihovih vlasnika i graditelja. Raspolažu dovoljno prostranim vrtom, unutar. prostori ljetnikovca prožimlju se s uređenim otvorenim prostorima u zelenilu, pa su to u pravom smislu renesansne vile. Pri njihovu podizanju posebna se pozornost pridavala uređenju pročelja. Na čistom kamenom plaštu ljetnikovaca ocrtavaju se fino profilirani, u pravilu četverokutni okviri vrata i prozora. Prozori na katu katkad su naglašeni profiliranim zabatom. Iznimno su prvih desetljeća XVI. st., ugledanjem na Knežev dvor i Sponzu, pročelja ljetnikovaca Bunić-Gradić, Bundić, P. Sorkočević, Pucić (Kosor) u Gruškom zaljevu i Bunić-Kaboga u Batahovini izvedena u prijelaznom gotičko-renesansnom slogu. Unutrašnjost ljetnikovca u prizemlju raspolaže središnjom prostorijom, saločom, iz koje se postrance ulazi u pomoćne prostorije i pristupa stubištu, koje vodi do glavne dvorane na katu. S obiju strana glavne dvorane obično se nalaze po dvije sobe. Tlocrti nekih ljetnikovaca postali su složeniji dogradnjom manje ili više izdužena prizemnoga krila postavljenog okomito najčešće uz bok zdanja, što je poznato kao »L-tlocrt«.

Ljetnikovac Petra Sorkočevića na Lapadu

Gornja površina dograđenoga krila, na koju se pristupa iz kata glavnoga zdanja, popločena je i pretvorena u terasu, s koje se širi vidik na okolicu. Pod njom su cisterna za vodu i pomoćne prostorije. Kod ljetnikovaca uz obalu takav model ostvaren je srastanjem glavnog zdanja i orsana – spremišta za lađe i ribarski pribor – u arhitektonsku cjelinu kao kod ljetnikovaca Gundulić, Bunić, Bunić-Gradić, Đurđević (Zago) uz obalu Gruškoga zaljeva te Stay u Batahovini, Rastić u Rožatu, Gučetić u Obuljenom i Gučetić u Mokošici, u Rijeci dubrovačkoj. Posebno je zanimljiva izrazito asimetrijska osnova ljetnikovca Petra Sorkočevića (1521) na Lapadskoj obali, s dugom okomito izbočenom terasom po sredini pročelja i stražnjim krilom zdanja s oslikanom ložom. Od poznatijih ljetnikovaca podignutih na padini, izbočenom terasom u razini kata obilježeni su ljetnikovci Getaldić (1516) u Suđurđu na Šipanu i Gundulić (Rašica) pod Petkomna Lapadu, a najstariji su primjeri Knežev dvor nad Lukom Šipanskom (nakon pregradnje 1450) i Knežev dvor na Lopudu. Prizemlje je katkad trijemom otvoreno prema vrtu. Tako ljetnikovac P. Sorkočevića raspolaže dvokrakim zasvođenim trijemom, dijelom podvučenim pod pročelje zdanja, dijelom pod okomito izbočenom terasom s orsanom. Poduprt je fino obrađenim kamenim stupovima s kapitelima, a tako i trijem s terasom prislonjen uz pročelje Bunić-Kabogina ljetnikovca u Batahovini. Na Gundulićevu (Rašica) ljetnikovcu pod Petkom i Sorkočević-Natalićevu na Kantafigu u Gružu podgrađeni svodoviti trijem poduprt je masivnije. Kat je na uglovima pročelja nekih ljetnikovaca rastvoren ložama kao na Đurđevićevu ljetnikovcu na Lapadskoj obali i Sorkočević-Natalićevu na Kantafigu. Ljetnikovac Sorkočević u Komolcu na ist. uglu završava ložom, a na zapadnoj se strani nastavlja dugom galerijom. Na Bunić-Kaboginu ljetnikovcu u Batahovini zapadni se kraj kata završava ložom s dva svodovita otvora. Poseban je primjer Skočibuhin ljetnikovac na Boninovu. Njegovo je pročelje trodijelno. Srednji dio mu je od vrha do dna rastvoren trolučnim trijemom u prizemlju i trolučnom ložom na katu, poput manjega ljetnikovca u sklopu velebne vile Farnese u Capraroli sjeverno od Rima. Ima ladanjskih sklopova koji su proviđeni paviljonom u funkciji hladovita odmorišta i izbočena vidikovca, primjerice, sklopovi Gundulić u Gružu, V. Skočibuha u Suđurđu na otoku Šipanu, Gučetić u Trstenom, Gradić na Mirinovu, Zuzorić u Čibači.

Ljetnikovac Vice Stjepovića Skočibuhe u Suđurđu

Kod nekih su paviljoni još otprije uklonjeni. Reprezentativniji ladanjski sklopovi posjeduju i kapelice. Pojedine se ističu izvanrednom skulptoralnom obradom, kao Crijevićeva na Pilama i Gundulićeva u Gružu. Među najvrednijim dubr. ljetnikovcima po opremljenosti i očuvanosti posebno je zanimljiv onaj Vice Stjepovića Skočibuhe u Suđurđu na otoku Šipanu iz druge pol. XVI. st. Raspolaže prostranim prednjim i stražnjim vrtom proviđenim mrežom ukriženih šetnica natkrivenih pergolama i s dosta očuvane vrtne plastike. Po sjev. boku ljetnikovca visoko se izdiže četverokutna kula, a duž juž. stranice ladanjskoga sklopa protegnula se izdignuta vrtna terasa, jedinstvena načinom izvedbe. Načinjena je u dvije razine, raspolaže šetnicom natkrivenom pergolom i potezima tla zasađenim zelenilom. Tu je i kapelica, a na vanjskom kraju paviljon. Pod terasom su gosp. prostorije: mlinica i spremišta. Dubrovački renesansni ljetnikovci djelo su dubrovačkih i korčulanskih graditelja i klesara, a građeni su po uputama i uz nadzor samih vlasnika. Iznimno, za neke se s pravom smatra da su djelo stranoga arhitekta: ljetnikovac V. Skočibuhe na Boninovu i Crijevićev pod Gradcem na Pilama. Mnogi uglednici renesansnoga Dubrovnika, poput Nikole Nalješkovića, Nikole Vitkova Gučetića i Marina Getaldića, ponosili su se svojim ladanjskim prostorima u Župi dubrovačkoj, Trstenom i na Pločama. U njima su često i dugo boravili i stvarali. Sudeći po prikazu arkadijskog ozračja Rijeke dubrovačke u Tireni, vjerojatno je i M. Držić boravio u nekom od uzornih ljetnikovaca kojima je Rijeka okružena. Od baroknih ljetnikovaca podignutih u XVIII. st. ističu se prigradski dvorac Pucić na Pilama, ljetnikovac Bozdari, djelo venecijanskoga arhitekta Marina Groppelija, i ljetnikovac Bizzaro u Rijeci dubrovačkoj. Do kraja XVIII. st. na teritoriju Dubrovačke Republike, ponajviše u Astareji i na Elafitskim otocima, bilo je podignuto oko tri stotine različitih gospodarsko-ladanjskih i ladanjskih objekata. Iznimna brojnost objekata takve vrste na vrlo ograničenu teritoriju jedna je od posebnosti dubrovačke ladanjske izgradnje uvjetovana specifičnim društveno-polit. uređenjem, disperzijom zemljišnoga posjeda i izvanredno artikuliranim prirodnim prostorom. Do danas ih se očuvao samo manji broj.

Lođa u ljetnikovcu Petra Sorkočevića na Lapadu

Pitanje scenskih prostora nekih Držićevih drama neriješeno je, kako zbog njihove oštećenosti tako i nedostatka drugih podataka o mjestu i vremenu izvođenja. Tako se, primjerice, ne zna gdje su predstavljene komedije Tripče de Utolče i Arkulin, a i o Džuhu Krpeti postoje različite pretpostavke. O ljetnikovcima kao potencijalnom scenskom prostoru Držićevih predstava pisao je Cvito Fisković, smatrajući da su upravo oni mogli biti »veoma prikladni za prizore gaja, ravnice i uopće krajolika ili građevina, koje zahtijevaju Držićeve komedije« (Pozornice Držićevih igara, 1967). Dapače, scenografiju Skupa (kuća, crkva, grob u koji starac skriva blago) Fisković je vidio upravo u strukturi ljetnikovca koji je u svojem sastavu imao i crkvicu. Njegovi su se zaključci i poslije ponavljali, primjerice u radu Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika (1969) Miljenka Foretića, koji misli da su se piščeva djela napisana za pirove izvodila »u privatnim kućama, vjerojatno u ljetnikovcima, a možda i u prirodnom ambijentu njihovih bujnih vrtova«. Budući da se Džuho Krpeta sačuvao u oskudnim ispisima Đura Matijaševića, a Ivan Marija Matijašević dopisao da je izveden na piru Rada (Rafa) Marinova Gučetića, teško je o njemu izvoditi kakve čvršće zaključke. Ipak, na temelju nekih rečenica (»lijepa žita po poljijeh«, »kad ljudi pod sjenu od zelenoga dubja bježe rasrčbu od vrućega sunca«, »Pođ’mo u lov, jeda koji lijep lov ulovimo«) Slavica Stojan zaključuje da je djelo prikazano u toplijem dijelu godine – ne o pokladama – i to možda baš u ljetnikovcu, a dodatnu potvrdu tomu vidi u činjenici da se u sačuvanim replikama prologa Kerpeta obraća isključivo vlasteli i vladikama, koji su jedini imali pristup ladanjskim zgradama (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007).

Ljetnikovac obitelji Gučetić u Trstenom

Autorica razrađuje i jedno prijašnje Fiskovićevo zapažanje o mogućem scenskom prostoru komedije Pjerin – prikazane na piru Junija Mihova Bunića i Đive Gradić – koja je mogla biti izvedena u Bunićevu ljetnikovcu u Batahovini. Fisković je, naime, primijetio da »ljetnikovac se jače naslućuje u ’Pjerinu’: ’Bijehomo otišli gori u taracu obhodit kuću’« (Likovna umjetnost u djelima i vremenu Marina Držića, 1969). S. Stojan ističe da je Bunićeva ladanjska vila »jedan od atipičnih dubrovačkih ljetnikovaca koji je vanjski prostor razvio na gornjem katu, s terasom oko cijeloga objekta koji počiva na arkadama prednjeg pročelja i omogućava komunikaciju uokolo prvoga kata«, što spomenuta rečenica može sugerirati.