KRLEŽA, MIROSLAV
KRLEŽA, MIROSLAV, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981).
Kraljevsku veliku dolnjogradsku gimnaziju (tzv. drugu klasičnu) u Zagrebu završio 1908 (ponavljajući četvrti razred). Tri razreda Kadetske škole u Pečuhu pohađao je 1908–11, završivši ju »kao jedan od najboljih đaka« i dobivši »carsku stipendiju za mađarsku vojnu akademiju u Budimpešti, Ludoviceum« (Stanko Lasić, Krleža: Kronologija života i rada, 1982), na kojoj je proveo samo dvije godine jer je 1913. bio otpušten zbog pokušaja da se u proljeće i rano ljeto te godine preko Pariza, Marseillea, Soluna i Skoplja kao dragovoljac uključi u srp. vojsku na balkanskom ratištu. Uhićen pod sumnjom da je špijun te vraćen u Austro-Ugarsku, gdje je ponovno neko vrijeme proveo u zatvoru, odustao je od vojne karijere i formalnog školovanja pa se posvetio knjiž. radu, koji su prekinuli samo mobilizacija 1915. i kraći boravak na galicijskom ratištu, s kojega je bio povučen zbog bolesti. Kao neovisni književnik djelovao je od listopada 1918, tj. od raspuštanja austrougarskih ratnih ureda u kojima je bio zaposlen nakon demobilizacije, do 5. X. 1950, kad je postao direktorom Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda. Prve knjiž. radove, dramu u četiri čina Legenda, jednočinku Maskerata i novelu Fragmenti, objavio je uoči I. svj. rata u Književnim novostima, a lirsku prozu Zaratustra i mladić u Savremeniku. Pišući bez većih prekida od ranoga djetinjstva do pred smrt, prerađujući ili uništavajući rukopise kojima nije bio zadovoljan, prekidajući rad na nekoliko ambiciozno zamišljenih dramskih i proznih cjelina, od pentalogije o »pet giganata (…) pet monumentalnih figura« (Krist, Michelangelo, Kolumbo, Kant i Goya) do romaneskne kronike Zastave, i ustežući se povremeno, napose u godinama II. svj. rata, od objavljivanja i javnih nastupa, za života je tiskao više od 600 novinskih članaka, polemika, manifesta, eseja, pjesama i pjesničkih zbirki, lirskih proza, dramoleta i drama, proznih fragmenata, novela, romana, dnevničkih zapisa i drugih tekstova. Stvorio je jedan od tematski i žanrovski najraznovrsnijih, a brojem knjiga najopsežnijih knjiž. opusa u hrv. književnosti.
Sud o M. Držiću iznio je razmjerno rano, već 1948, dakle gotovo na početku dvadesetostoljetne kaz. afirmacije njegovih tekstova, u eseju O našem dramskom répertoireu: povodom 400. godišnjice Držićeve »Tirene«. Držić ga je tada zanimao i privlačio kao »prvi izraziti pučanin u našoj dramatici«, koji se s jedne strane »pobunio protivu vlastele u ime plebejskih demokratskih principa«, a s druge strane postavio pitanje o tome je li našoj književnosti »poslanje, da bude ili da ne bude sluškinja crkve«. Stoga je njegov komički teatar držao mnogo važnijom pojavom u našoj kulturi i od aristokratskoga podcjenjivačkoga prikazivanja »nerazumnog mnoštva« (u djelima Hanibala Lucića, Ksavera Šandora Gjalskoga, Ive Vojnovića i dr.) i od »upepeljene mode voštane liturgijske književnosti« (u djelima Marka Marulića, Mavra Vetranovića, Ivana Gundulića i dr.). Očito je u Držiću, pjesniku i polit. urotniku, kao na drugim mjestima u bogumilima, Jurju Križaniću ili Silviju Strahimiru Kranjčeviću, vidio jednoga u nizu svojih književnih i ideoloških preteča, a naglašavanjem njegova antiaristokratizma i antiklerikalizma svoj je književni i polit. program projicirao u njegov. Nesklon humoru, komedije mu je držao »pomodnom pojavom«, ali je istodobno ustvrdio kako »plautovski ansambl« njegovih likova nije samo »pokladna igra«, ili zabava za »dubrovačke grand seigneure«, kako je povodom premijere Dunda Maroja u preradbi i režiji Marka Foteza pisao Ranko Marinković, nego »živa, sugestivna gluma, koja je samu sebe nadživjela snagom nadarenog, nepatvorenog, živog scenskog govora«. Premda su se Krležine sugestivne, ali ničim argumentirane tvrdnje, poput onih da se »od tmastog, savonarolskog, akvinskog, protuhelenskog, skolastičkog neba naše književne panorame šesnaestog stoljeća (…) odvaja (…) lik Marina Držića, kao lik vedra i uzvišena spomenika na rekvijemskoj sceni« i da njegov »teatar jeste slavenski, upravo poganski pastorale nad odrom Marulićevih rimovanih sentenca«, pokazale površnima i manje-više netočnima, njegov je esej važan po tome što je u doba iznimno selektivnog pristupa hrvatskoj kult. tradiciji ne samo omogućio nego i potaknuo istraživanje, kritičko vrednovanje, objavljivanje i uprizorenje Držićevih dramskih tekstova.
