KOTORANIN TRIPE

KOTORANIN TRIPE, lik u komediji Arkulin, tipičan predstavnik bokeljskoga podneblja, kojega se u komediji ismijava.

Takva je, uostalom, funkcija kotorskih stanovnika u većini Držićevih dramskih tekstova. Ime je dobio prema kotorskom svecu zaštitniku, što na nekoliko mjesta ponosno ističe. Prvi se put pojavljuje u trećem prizoru drugoga čina, s poduljim solilokvijem u kojem otkriva razloge animoziteta između Dubrovčana i Kotorana. Kotoranin priča u narodu potvrđenu anegdotu o kruškama koje su njegovi sugrađani nosili u Dubrovnik na prodaju, da bi ih putem iz pakosti pomokrili, ali ih na moru zatekne velika oluja, zbog koje su ih, na vlastitu sramotu, morali pojesti. Poslije će, isto tako, evocirati anegdotu o kilavim stanovnicima kotorskih mjesta, za uzrok njihove bolesti navodeći loš zrak. I Arkulin na jednome mjestu u komediji psuje Kotoranina Tripu ovim riječima: »Kurvina kilava trago, još te tu vidim?« (II, 4), ne samo zbog toga što se nalazi ispred njegove kuće pa mu tako ugrožava posjed nego i zato što razmišlja na sličan način kao i trgovini sklon Viculin. Kada razgovara s Arkulinom, a to se događa samo nekoliko puta, Tripe se koristi talijansko-dubrovačkom, a katkad i latinsko-dubrovačkom makaronikom, prepunom psovki i uvredljivih izraza (»Ja sam kilav, a ti si beko od tvoje žene, – pones’ to in viso, bestia de merda!«, IV, 2), koji se ugl. odnose na Arkulinovu ljubavničku nemoć. Posljednji prizor u komediji, sedmi prizor petoga čina, također je rezerviran za Tripin solilokvij, u kojem se sažima osnovni zaplet drame: »Sinjori, da znate, negromant i mi svi bogme se osvetismo od ovoga kurvina muža: Ančicu dasmo mu za ženu, ma s kontradotom, i abašasmo njegovu superbiju. Njeka superbija superbijoza regnava in lui di manera e di tal sorte, er se ne mogaše š njime život životovat. A i drugo da vam rečem: bogme mu je iz skrinje izeto lijepijeh dinara; a bogme t’ sam i ja lijep dio imao, – tot kila i indžurije koje mi činjaše! On, prem beko od svoje žene, ne smije se ni tužit, anzi, sopra di questo, para mu da se je danaska rodio i da mu je kuća i imanje koje ima – l’ è ricco quel becco futuo! – danaska darovano. Ja zasada neću drugo rijet; vrati’ ću se na moje lopiže i ežortavam sve stare starežine da se ne namuraju, da ne budu vituperijo i rug od svijeh ljudi kako i Arkulin, e m’arrecomando, son vostro servitor! Valete et plaudunt!« (V, 7).