KOTORANIN
KOTORANIN, lik u komediji Tripče de Utolče.
Fahro Konjhodžić kao Prvi Kotoranin i Rade Šerbedžija kao Drugi Kotoranin, Mirko Vojković kao Tripče de Utolče, Vjera Žagar-Nardelli kao Anisula, Zorko Rajčić kao Prolog,
Tripče de Utolče, Dramsko kazalište »Gavella«, Zagreb, 1968 (redatelj Joško Juvančić)
Pojavljuje se u devetom prizoru trećega čina te šestom prizoru četvrtoga čina. Na scenu stupa u trenutku kad Mandina godišnica Kata uzvikne: »Jaoh meni! Je li tko? Silu mi ȕčinî! Jaoh, neću!« (III, 9) i tako lažno optuži da ju je stari Lone de Zauligo pokušao silovati. Zgrožen, pomaže da se Lone izvuče iz kuće, nazivajući ga traditurom (izdajica) te naređuje da ga odvedu u tamnicu. Prizor u kojem pokazuje Kotor skupini dubr. plemića prepun je ironičnih invektiva: Dubrovčanina zanima gdje je crkva sv. Tripuna, a Kotoranin odgovara: »Ȍno onamo gori što se jedva vidi« (IV, 6); na pitanje »gdi se lonci i pinjate čine«, Kotoranin će pokazati na neke kuće, ali će pridometnuti kako je baš od lončarije u Dubrovniku zaradio dosta novca, kao i od krušaka medenica, što može biti aluzija na priču o uscanim (zapišanim) kruškama koju pripovijeda Kotoranin Tripe u komediji Arkulin (II, 3); Dubrovčanina zanima tko stanuje u »onjezijeh ulicah«, a Kotoranin odgovara: »Da oprostite, one dobre persone koje svakomu daju, kako to i u vas na Pelilijeh«. Konačno, na pitanje je li istina da su Kotorani kilavi (krepadure), stiže odgovor da kile nema (»Semmo netti in questo come un taglier« – »U tome smo čisti kao tanjur«), to je tek šala kojom Dubrovčani podbadaju Kotorane. U Kotoraninovu dijalogu s mladim plemićem sadržani su onodobni stereotipi o Kotoru kao gradu kilavih muškaraca, koji se bave sitnim obrtima (lončarstvo), dok su žene sklone prostituciji. No na svako pitanje Kotoranin superiorno odvraća Dubrovčaninu, ne ustručavajući se stanovnike Republike nazvati Dubrovčići. Uz podatak da je Rado (Rafo) Marinov Gučetić vodio glumačku družinu Gardzarija, sačuvan u jednom fragmentu drame Džuho Krpeta, Kotoraninova primjedba: »Ja vas poznavam: vi ste Gardzarija; velike ti smijehe i vi njegda činjahote o pokladijeh«, često je služila kao potvrda da je – nakon Pomet-družine – Gardzarija bila druga važna družina koja je prikazivala Držićeve tekstove. Nejasno je na što se odnosi Kotoraninovo pitanje »Je li vam, bože, Cvijeta živa i Vukota?«: pomišljalo se da su to likovi iz izgubljenoga Pometa ili možda Džuha Krpete, neke danas nepoznate komedije ili pastorale, čak da je Cvijeta bila članica Gardzarije.
