KOMIČKE MASKE

KOMIČKE MASKE. U renesansi su komičke maske (kodirane uloge, komički tipovi) najvidljivije u komediji dell’arte, gdje se realiziraju na manifestnoj razini pa u tom žanru zapravo ne postoji pojam dramskog lika koji pripada samo jednoj radnji i glumca koji je vezan uz neku družinu, nego samo stalna maska koja, zajedno s drugim maskama iz istog ansambla, participira u nizu radnji.

Rasprave se vode o genezi komedije dell’arte i pojedinih maski, o odnosu te kaz. prakse prema vlasti i vladajućem diskursu, ali se ne dovodi u pitanje postojanje čvrstog sustava koji se, kao i svaki srodan glumišni sustav tipova, temelji na nizu opozicija, primjerice: muško – žensko, mladost – starost, moć – nemoć, nadređenost – podređenost, blagost – silovitost, grad – selo, naše – tuđe, razum – ludost, dovitljivost – glupost, hrabrost – plašljivost, društvenost – samoživost, a teži uspostavljanju čvrste mreže odnosa. Zbog tog se načela povezivanja niza različitih maski u sustav škrti gospodar ili otac redovito nalazi u paru sa svagda gladnim slugom, odn. rasipnim sinom ili kćeri za udaju, lukavi prevarant s naivnom žrtvom, neotesani seljak s prepredenim građaninom, a stari muž ili zaljubljenik u trokutu s mladom ženom ili djevojkom i mladim zaljubljenikom. Slično je i s plautovskim komedijama, koje je Richard Hosley u studiji Formalni utjecaj Plauta i Terencija (The Formal Influence of Plautus and Terence, Elizabethan Theatre. Stratford-upon-Avon Studies, 1966, IX) analizirao te predložio ne dokraja dosljednu i potpunu klasifikaciju tipičnih likova (maski) što su zajedničko dobro rimske i renesansne komedije. Prva su klasa u njega primarni muški likovi: mladići (renesansni zaljubljenici aktivniji od svojih rim. uzora), starci (očevi, ljubomorni i prevareni muževi, koji u rim. komediji ne postoje, i tutori) i sluge (koji su u renesansi nešto pasivniji jer mladi ljubavnici nerijetko sami vode spletku). Druga su klasa primarni ženski likovi: djevojke (pripadnice višega staleža, na početku gotovo redovito tematski ili »nijemi« likovi jer im ne priliči aktivno sudjelovati u erotskim spletkama, a poslije postaju sve aktivnije i prisutnije na pozornici), kurtizane (koje se u renesansi mogu udati, ali su rjeđe jer im ulogu dijelom preotimlju djevojke i žene, napose preljubnice), gospe (uz udane mlađe žene, koje u renesansi potiskuju rim. matrone, uvodi se i tip udovice koja se ponovno udaje). U klasu rodno nepodijeljenih sekundarnih likova Hosley uvrštava likove rijetke u renesansi: paraziti (iznimne, a ne više stalne pojave u renesansnom društvu), svodnici i svodilje (posrednici u erotskim poslovima), lihvari (rijetki kao epizode, ali povremeno gl. likovi renesansnih komedija) i ribari; slijede likovi česti u renesansi: hvalisavi vojnici (grubijani, razmetljivci, kukavice i nasamareni ljubavnici), sluškinje (parovi i partnerice slugama), kuhari (varijante slugu) te liječnici i advokati; tu su, napokon, i likovi kreacije renesansne komediografije: pedanti, svećenici i fratri, negromanti (astrolozi, alkemičari), vještice, budale (klaunovi).

Unatoč ograničenosti i stanovitim nedosljednostima Hosleyjeva popisa primarnih likova, tj. likova nositelja radnje, i sekundarnih likova, tj. likova koji pridonose stvaranju komičkog ugođaja, njegova primjena omogućuje bolji uvid u odnos Držićeva komičkog svijeta sa sustavom renesansnih komičkih maski u onodobnom eur. kazalištu, ponajprije talijanskom. U pet, većim ili manjim dijelom sačuvanih Držićevih plautovskih komedija (Dundo Maroje, Skup, Arkulin, Tripče de Utolče i Pjerin) javlja se devedesetak jezično precizno određenih Dubrovčana, Kotorana, Lopuđana, Dalmatinaca, Talijana,Grka Albaneza, Židova, Jeđupki i drugih pripadnika mediteranskoga kruga te jedan par njem. podrijetla (Ugo i Laura). Svaki od tih likova ima bar poneku svoju i samo svoju crtu, u nečemu je poseban i neponovljiv te se razlikuje kako od drugih likova u Držićevu komediografskom opusu tako i od srodnih komičkih likova u opusima drugih hrvatskih i stranih autora. Unatoč tomu, bjelodane su u tom korpusu Držićevih likova veće i manje koherentne te među sobom korespondentne i kontrastne skupine (primjerice, očevi i sinovi, gospodari i sluge, odn. sluškinje, Dubrovčani i njihovi susjedi, djevojke i starice, škrci i rasipnici, hvalisavci i skromni muževi), a svim pripadnicima jedne skupine zajedničko je nekoliko temeljnih crta koje ih povezuju s odgovarajućim renesansnim komičkim maskama. Tako Držićev komički teatar ne oskudijeva zaljubljenim mladićima iz prve skupine primarnih muških likova. Uz Laurina ljubavnika i Marojeva sina Mara te Kamila, koji je namuran u Skupovu Andrijanu pa samo za njom uzdiše, tu su i Pȅrin bratučed Dživo i tri mlada Dubrovčana Niko, Pijero i Vlaho (Dundo Maroje), zatim Kamilov prijatelj Pjerić i oba Pjerina iz istoimene komedije. U komediji Tripče de Utolče mladi je ljubavnik dubr. vlastelin s kojim si je Mande »dobra brjemena nauzela«, ali ostaje otvoreno pitanje koliko mu je prostora dodijeljeno u izgubljenom prvom činu. Funkciju mladog takmaca starom zaljubljeniku u Arkulinu preuzima Marić, Ančičin zaručnik, koji međutim pripada posebnoj, specifično Držićevoj skupini likova. Jednako su dobro zastupljeni i starci, kojih je ponajvažnija osobina škrtost, dakle izrazita nedruštvenost, samoživost, a odmah uz nju nemoć da bez tuđe pomoći (predstavnika vlasti, sluga ili rođaka) provedu svoju volju. Mrzovolja, podmuklost (prije nego lukavost) i staračka pohota također im, bar dijelu, nisu strane. Paradigmatski su za tu skupinu Dundo Maroje i Skup, a uz njih Zlati Kum i Niko, Arkulin, Tripče de Utolče i Lone de Zauligo te tri oca iz Pjerina. Ne samo što ni jedna Držićeva komedija nije bez staraca nego su u četiri (Dundo Maroje, Skup, Arkulin i Tripče de Utolče) starci naslovni likovi, a njihova škrtost, nemoć i pohota gl. predmet poruge. Sluge su nedvojbeno najbrojnija i najaktivnija skupina Držićevih komičkih likova. Suprotno Hosleyjevoj tvrdnji kako su renesansni sluge pasivniji od rim. robova jer su im gospodari aktivniji, Držićevi sluge ugl. obavljaju sve važne poslove svojih gospodara. Ponajbolji su primjer Pomet i Munuo, kojih su gospodari (Ugo Tudešak i Kamilo) gotovo paralizirani ljubavnom žudnjom pa sve nade polažu u dosjetljivost, okretnost i poduzetnost sluga. Velike razlike među njima zapazio je Franjo Švelec (Komički teatar Marina Držića, 1968) te ocijenio kako »Držićevi likovi slugu idu bez sumnje u opću zajednicu slugu kakvi su se u literaturi oblikovali tamo od Plauta i Terencija do komedije dell’arte, ali su u konkretnoj obradi« toliko individualizirani da nisu »naprosto dodatak toj diviziji«, nego samosvojni likovi.

Upravo na primjeru sluga pokazuju se nedostaci Hosleyjeve klasifikacije. Premda dva atributa (muško i sluga) dostaju za razlikovanje tipa, sluge se u renesansnim komedijama podosta dosljedno razvrstavaju bar u dvije podskupine (u komediji dell’arte to su maske prvoga i drugog zannija). S jedne su strane kompetentni sluge, dakle oni koji spretno i izravno pomažu svojim gospodarima (Pomet), a u drugoj nekompetentni, tj. oni koji im svojom nespretnošću odmažu, a posredno i nenamjerno pomažu njihovim protivnicima (Popiva). Zaljubljene ili voljene djevojke, predstavnice prve skupine primarnih ženskih likova, u Držića nisu brojne, ali se raspoređuju unutar najširega ponuđenog spektra: od posve pasivnog utjelovljenja željene vrijednosti u ranoj renesansnoj komediografiji do aktivnih i rječitih likova u visokoj renesansi i manirizmu. Andrijana u Skupu nadasve je povučena, ne izlazi iz kuće, oglašuje se sa samo dvije-tri rečenice te ugl. djeluje preko svoje pozorničke zastupnice Varive; sudeći prema sačuvanim fragmentima, Dijana iz Pjerina znatno je slobodnija i poduzetnija; Pȅra, koja »na mušku obučena« traži odbjegla vjerenika u stranom gradu, s pravom će Dundu Maroju reći kako je učinila »stvar koju dosele nijedna djevojčica nije učinila«. Svaka od sljedećih skupina iste klase likova u Držićevu teatru ima samo po jednu, ali zato reprezentativnu predstavnicu: Laura, koja će se na kraju vjerojatno udati za sunarodnjaka Uga, »prva je kortižana od Rima«, Kamilova mati Dobre primjerna je matrona, Ančicu iz Arkulina Tripe određuje kao »udovicu (…) zlu pečenicu, er se hoće udat«, Tripčetova žena Mande preljubnica je, a Džove, također iz komedije Tripče de Utolče, primjer mlade žene koja uspijeva nadmudriti muža i spriječiti ga da ju prevari. Od sekundarnih likova koji su, prema Hosleyju, u renesansi rijetki, Držić na svoju komičku pozornicu izvodi parazita Obloždera, Pjerinova pratitelja, koji će o sebi reći kako je »soldat od mira, goja i veselja« te se uputiti na pir Džona Miškinova, gdje ga »gotova večera čeka«. Svodnika u tom svijetu nema, ali su svodilje (starice što posreduju u bračnim i preljubničkim poslovima) dvije: Vukosava (Arkulin) i Anisula (Tripče de Utolče). Premda nisu izravno određeni kao lihvari, draguljar Sadi, bankar Gianpaulo i trgovac Lessandro svojim neprekidnim novčanim potraživanjima Maru Marojevu otežavaju ispunjenje erotske žudnje, a to je ponajvažnija funkcija lihvara i u antičkim i u renesansnim komedijama. Ribara, koje Hosley ne nalazi u talijanskoj eruditnoj komediji, nema ni u Držića. Profesionalno su im najbliži pomorci, ugl. Lopuđani i Grci Albanezi, ali njima je mjesto u prvoj i povelikoj skupini koju čine sekundarni likovi česti u renesansnome komičkom teatru, naime u skupini hvalisavih vojnika te njima srodnih razmetljivaca i svadljivaca. Mnogi lik u komedijama Dundo Maroje, Arkulin, Tripče de Utolče i Pjerin dijeli temeljne crte s maskom Kapetana (Capitano) iz komedije dell’arte: razmeće se junaštvima, slavi oružje, slijedi stvarnoga ili izmišljenog neprijatelja s mačem, nožem, sabljom ili puškom u ruci i junači se, a pred prvom ozbiljnom grožnjom postaje timid, »gore nego zec«. Primjeri su Ugo Tudešak i Dživulin u Dundu Maroju, Viculin i naslovni lik u Arkulinu te Turčin u komediji Tripče de Utolče. Sluškinje (Petrunjela, Variva, Gruba, Milica, Kata, Mrva i dr.) sudjeluju u svim Držićevim komedijama. Budući da se ne mogu zamijeniti muškim likovima (jer to ne dopuštaju običaji u prikazanom društvu, kojeg su i one važne članice), ni ukloniti iz komedija ili spojiti s nekim drugim likom (jer bi se to protivilo dramaturškoj logici), mjesto im je zapravo među primarnima, a ne među sekundarnim likovima. Dodatni je razlog takvu premještanju likova sluškinja, bar kad je riječ o Držićevu komičkom teatru, taj što su ljubavna očitovanja u tom staležu, primjerice Pometova i Popivina Petrunjeli te Munuova i Pasimahina Grubi, ironizacija ne samo bolećiva dunižanja mladih ljubavnika nego i staračke pohote, ili njihova lascivna inačica, pa sluškinje ni sa stajališta zapleta, makar onoga usporednoga, nisu višak. Od preostalih sekundarnih likova čestih u renesansi, kuhare dobro zastupaju gostioničari u Dundu Maroju, Pasimaha i njegova »vojska kuhača« u Skupu te Milov, koji Arkulinu priskače u pomoć s ražnjem u ruci. Odvjetnike zamjenjuju Kandžilijer u Arkulinu i Podestà kotorski u komediji Tripče de Utolče, a liječnici se spominju, ali ne pojavljuju u Skupu i Arkulinu. Funkciju liječnika u drami Tripče de Utolče preuzima Jeđupka, od koje je naslovni lik naručio lijek za krepaduru, ali bi njoj ipak mjesto bilo u skupini koju čine sekundarni likovi koji su kreacije renesansne komediografije. Spominjanje korijenja i trava s pomoću kojih će Tripče steći puni nadzor nad ženinim željama i djelovanjem pokazuje, naime, da je ona bliska tipu vještice (vračare), koji je pak ženska inačica drugog tipa iz te skupine, negromanta. Tomu se pak u Držićevu teatru, poistovjećenom s negromancijom (u prologu Dugoga Nosa), pridaje velika važnost. Dok su pedanti, tj. meštri od skule, predmet poruge u dvije-tri Držićeve komedije, svećenici ili redovnici pošteđeni su bar izravne poruge. U Skupu se, istina, citira jadikovka stanovitoga dum Marina (Držić tu možda aludira na sebe kao svećenika) zbog skuposti vjernika, ali ta kritika gramzivosti svećeničkoga staleža nema posebnu oštrinu jer se naslovnom škrcu posvuda priviđaju ubojice i pljačkaši. Osim spomenutih skupina likova, koje su odreda usporedive s odgovarajućim skupinama iz renesansnoga komičkog sustava maski, u Držića se naslućuje još jedan tip, kojega u tom sustavu nema. Na pozornici ga donekle utjelovljuju likovi poput Pave Novobrđanina u Dundu Maroju i Marića u Arkulinu, nešto potpunije Kerpe, Tripčetov i Mandin prijatelj, a bez ostatka Dživo iz Skupa, lik koji je nedvojbeno jedan od ljudi nazbilj, utjelovljenje tipa razložnoga muža, svojevrsnog arbitra ili rezonera. Naoko sporedan za radnju, taj lik ima važno mjesto u Držićevu komičkom svijetu, ali ne stoga što bi bio smiješan, nego zato što kraj njega drugi postaju smiješni. Osim toga, u njegovu su glasovitom govoru iz osmoga prizora četvrtoga čina (»Moj Bože, čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja, i razlike su ti naravi u njemu…«) određene i opozicije na kojima se temelji Držićev komički svijet, a to su ujedno i opozicije na kojima se temelji renesansni sustav komičkih maski.