KOMBOL, MIHOVIL

KOMBOL, MIHOVIL, hrvatski književni povjesničar, kritičar i prevoditelj (Niš, Srbija, 23. IX. 1883 – Zagreb, 9. XI. 1955).

Studij slavistike i germanistike završio u Beču 1907. disertacijom O čakavštini hrvatskoga priobalja (Zur Čakavština des Kroatischen Küstenland). Od 1943. bio je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je zamijenio Franju Fanceva na mjestu profesora starije hrv. književnosti. Već 1946. bio je umirovljen, no 1950. postavljen je za redovitoga profesora svj. književnosti na Akademiji za kazališnu umjetnost. Prevodio je s talijanskoga, njemačkoga, francuskoga i ruskoga, a iznimnima se smatraju njegovi prijevodi Ifigenije na Tavridi Johanna Wolfganga Goethea i Božanstvene komedije Dantea Alighierija. Sastavio je dvije antologije (Antologija novije hrvatske lirike, 1934; Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina, 1935), hrestomatiju Primjeri iz stranih književnosti: epika (s. a.) te srednjoškol. udžbenike. Najvažnije mu je djelo Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda (1945), u kojem, pod utjecajem Benedetta Crocea, dosljedno primjenjuje estetski kriterij pri vrednovanju djela dopreporodne hrv. književnosti.

M. Držićem bavio se u nekoliko navrata: pišući članak za Hrvatsku enciklopediju, kao povjesničar književnosti, priređivač njegovih djela i prevoditelj. S Brankom Gavellom surađivao je na kaz. adaptaciji Robinje Hanibala Lucića i Tirene, što su scenski ostvarene kao predstava Pir mladog Derenčina (HNK Zagreb, 12. XI. 1939), a adaptacija je iste godine tiskana s Kombolovim predgovorom Dvije stare drame. U Hrvatsku čitanku za više razrede srednjih škola (1941) uvrstio je ulomke iz Tirene (II. čin), Novele od Stanca, Dunda Maroja (II, 1) i Skupa (I, 2). U članku u Hrvatskoj enciklopediji (1945) kritički sudi o Držiću: upućuje na izvore pojedinih djela te utjecaj tadašnje tal. komedije, no ističe i originalne komponente njegova stvaralaštva. U Poviesti hrvatske književnosti do narodnog preporoda strogo prosuđuje Držićeva djela: u komedijama ima dosta već potrošenih tipova, situacija i postupaka iz latinske i tal. komedije, previše je zaokupljen intrigom, dok su neki likovi previše apstraktni lakrdijski tipovi, »unutarnje gledanje (…) nije sezalo duboko ispod površine«. Držićeva djela razvrstava po vrijednosti: Tirena, velik dio Plakira, Skup i »neki prizori« u drugim djelima. Zaključuje pohvalom da Držić kao komediograf ni poslije u hrv. književnosti nije imao dostojnijega i darovitijega nasljednika. Procjenjuje Držića i u kontekstu starije književnosti: u odnosu prema Mavru Vetranoviću on je drukčiji, tj. originalan stvaralac, »živahnost i razvezanost« Držićeva djela »u velikoj je protivnosti« prema ukalupljenoj lirici Dominka Zlatarića, velika je razlika između »mrtvih« likova Junija Palmotića i Držićevih živih likova, Držić »nikada ne pada na razinu Nalješkovićeve vulgarnosti«. Studiju Vatroslava Jagića Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn. (1900) Kombol je preveo na hrv. jezik (Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća, 1948). Referirajući se na izdanje Držićevih djela Milana Rešetara u sedmoj knjizi edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića, 1930), u bilješkama je ispravio neke navode o Držiću u skladu s novijim spoznajama. Priredio je izdanja četiriju Držićevih djela, opremivši ih pogovorom, općim napomenama i rječnikom (Skup i Plakir, 1947; Tirena, 1948; Novela od Stanca, 1949). O Tireni je pisao i povodom proslave četiri stotine godina od prve pojave Držića na dubr. pozornici (Povodom proslave 400-godišnjice Marina Držića, 1949), smatrajući da je Tirena Držićevo prvo dramsko djelo, što argumentira optužbom o plagijatu jer nije vjerojatno da bi se takvi glasovi javili o piscu koji je publici već bio poznat po djelima. Za tematski broj Hrvatskoga kola napisao je sintetski rad Hrvatska drama do 1830 (1949), u kojem, među ostalim, prikazuje gl. tokove Držićeve dramaturgije te komparativni tal. okvir pojedinih djela. Nadopisao je izgubljene dijelove Skupa (1950) za režiju B. Gavelle i Dunda Maroja (1955) za režiju Mladena Škiljana. Nadopunu Dunda Maroja obrazložio je u popratnoj bilješci uz njezino objavljivanje (Nadopuna »Dunda Maroja«, 1955).