KNEZ

KNEZ, vladarski naslov, naziv za položaj u feudalnoj društvenoj i polit. strukturi koji je podređen monarhu, kralju ili caru; u bizantskom polit. sustavu imenovani upravitelj nekoga grada ili područja (dux ili comes).

Knez Dubrovačke Republike, Pier-Francesco Martecchini,
Galleria di Ragusei illustri, Dubrovnik, 1841.

U ranom srednjovj. društvu knez je nasljedna titula (princeps, tj. princ), a u srednjovj. komunama naziv za grad. načelnika ili poglavara (potestas, rector, comes), kojega isprva postavlja viša vlast (monarhijska ili crkvena), a zatim ga sami građani izabiru na određeno vrijeme (ili doživotno, kao u Veneciji i poslije u Firenci 1498–1512). U južnosl. krajevima rabi se i kao naziv za seoskoga poglavara, za glavara više sela (knežine) i slobodnih plemenskih općina (obor-knez, baš-knez). U hrvatskoj državnopravnoj tradiciji spominje se prvi put na Bašćanskoj ploči kao knez Kosmat. U renesansnim gradovima-državama knez je naziv za drž. poglavara: u Veneciji i Genovi to je doge, tj. dux, u Firenci principe, što označuje i izabranoga gonfalonjera, ali i potonjeg vladara koji uspostavlja hereditarnu, dinastičku vlast, čime republika prelazi u principat, kneževinu, s atributima monarhijske vladavine; u Dubrovniku za biz. vladavine grad. poglavar je comes (hrv. knez), a za mlet. vlasti postavljaju ga Senat i mlet. dužd. Nakon oslobođenja od mlet. vrhovništva i stjecanja atributa državnosti 1358. uveden je naslov rector civitatis Ragusii (tal. rettore), u narodu oduvijek nazivan knezom. Od sred. XV. st. u službenim dokumentima naziva se knezom Dubrovačke Republike, a mlet. vlasti izbjegavaju spomenuti tu titulu pa u službenoj diplomatskoj korespondenciji rabe naziv rettore Ragusino ili rettore di Ragusa, tj. dubrovački knez. Nakon odlaska rektora kojega je postavila Venecija, isprva su dužnost rektora obnašala trojica članova Senata izabranih na mandat od dva mjeseca, koji su se smjenjivali svakog tjedna u Kneževu dvoru. No njihova je vlast bila ograničena odredbom koja je propisivala da se u slučaju odsutnosti samo jednog suca ili člana Malog vijeća ne može donijeti odluka bez pravorijeka Velikog vijeća i koja je imenovanje dubr. poklisara povjerila Velikom vijeću. Potkraj 1358. kneževska je služba pojednostavnjena tako da je svaki od trojice kneževa obnašao dužnost tijekom mjesec dana u kontinuitetu, što se pokazalo praktičnijim i omogućilo je prijenos nekih ovlasti, među ostalim i imenovanje poklisara i vođenje dubr. diplomacije kroz Malo vijeće. Otada pa do propasti Dubrovačke Republike svaki je izabrani knez obnašao dužnost u trajanju od mjesec dana. Kratkoća mandata bila je u to doba iznimka, jer su se u Veneciji i Genovi duždevi birali doživotno, dok je u Firenci uveden kratkotrajni mandat gonfalonjera, državnoga poglavara, od mjesec dana, po uzoru na Dubrovnik, tek potkraj XV. st. Kratkotrajnim mandatom htjelo se onemogućiti korupciju i stjecanje prevelike moći jedne osobe. Budući da je knez po staležu pripadao dubr. vlasteli i bio član Maloga vijeća, njegovo je vođenje egzekutive, tj. dubr. Kancelarije, ovisilo o kolektivnim odlukama Senata. Ovlasti kneza bile su ponajprije ceremonijalne i dolazile su najviše do izražaja u gradskim i vjerskim svetkovinama, gradskoj festi i procesijama, kao i prigodom primanja inoz. poslanika i diplomata. No njegovi su prerogativi obuhvaćali i važnu ulogu predlaganja dnevnog reda i sazivanja Senata i Velikog vijeća, tako da je o njemu ovisio prioritet odvijanja drž. poslova u kratkom razdoblju u kojem je obnašao vlast. Za vrijeme obavljanja dužnosti stanovao je u Kneževu dvoru, odvojen od obitelji, što se smatralo dobrim običajem kojim se onemogućuje utjecaj obiteljskih interesa na javne poslove, u skladu s maksimom isklesanom na dovratku ulaznog portala: Obliti privatorum publica curate (Zaboravite na privatno, brinite se o javnom). Malo je vijeće vodilo strog nadzor nad mogućim sukobom interesa pa se tako u svakom predmetu o kojem se raspravljalo, a koji je mogao biti u svezi s privatnim kneževim interesom, knez morao izuzeti iz vijećanja, a predsjedavanje vijećem preuzeo bi najstariji član Senata. Knez se birao tajnim glasovanjem složenom procedurom, kao i u Veneciji, a nakon jednomjesečnog mandata nije mogao biti ponovno biran tijekom sljedećih dviju godina. Postupno su sudačke ovlasti prešle na posebno osnovana sudbena tijela (1448. na građansko, a 1459. na kazneno sudište). Uz više tajnika, knezu je u radu pomagao vikar biran iz redova Senata na razdoblje od godinu dana, ali s ograničenim ovlastima. Knez je bio i čuvar drž. pečata, imao je pravo na osobnu stražu (zduri) i osmericu slugu, koji su nazivani knežaci (chenesaghi). Njegova je uloga imala važno simbolično značenje i u puku je bio percipiran kao jamac stabilnosti institucija, a činjenica da tijekom stoljeća nije bilo pokušaja uzurpacije vlasti svjedoči o stabilnosti sustava. Doduše, M. Držić mu je zamjerao zatvorenost i konformizam koji onemogućuje svaku istinsku demokratsku inovaciju i polit. dinamiku, što se u doba krize u XVI. i XVII. st. potvrdilo kao točno.