KLAIĆ, BRATOLJUB (ADOLF)

KLAIĆ, BRATOLJUB (ADOLF), hrvatski jezikoslovac i književni prevoditelj (Bizovac, 27. VII. 1909 – Zagreb, 2. III. 1983).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio studij južnosl. jezika i književnosti, češkog i njem. jezika; doktorirao je 1941. tezom Bizovačko narječje. Bio je gimnazijski profesor u Vukovaru, Prijedoru, Osijeku i Zagrebu te na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a od 1950. profesor hrv. jezika na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. Kao član Državnog ureda za jezik, uz suradnju ostalih članova, priredio je pravopisni priručnik Koriensko pisanje (1942), a s Franjom Ciprom opsežni Hrvatski pravopis (1944, pretisak 1992), oba izrađena na morfonološkim načelima pravopisanja. Sastavio je i Rječnik stranih riječi (1951), koji je izišao u nekoliko izdanja. Prevodio je s klas. jezika (Eshil, Sofoklo, Euripid, Vergilije i dr.), a ponajviše objavljivao radove iz područja hrv. prozodije. U rukopisu mu je ostao ortoepski rječnik. Redigirao je i komentirao izdanja mnogih hrv. pisaca, osobito u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, te jezično priredio mnoge kazališne i film. izvedbe. Intenzivno je proučavao poljsko-hrvatske kult. veze. Bavio se i teorijom književnosti (Između jezikoslovlja i nauke o književnosti, 1972).

O problemu autorstva komedije Ljubovnici pisao je u članku Tko je autor komedije Ljubovnici (1932), koji je nastao u povodu praizvedbe toga komada u zagrebačkom HNK-u, ističući pritom Dubrovčanina Đanluku Anticu kao pravog autora te komedije, koja se pripisivala M. Držiću. U studiji Nov pogled na akcentuaciju starih dubrovačkih pisaca (1969) pisao je, među ostalim, i o prozodijskom karakteru Držićevih dramskih tekstova.