KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆA

KAZALIŠTE MARINA DRŽIĆA. Na mjestu negdašnje zgrade Vijećnice i dijela Orsana današnja je zgrada Općine i Kazališta Marina Držića.

Iako se tijekom vremena arhitektura mijenjala, uvijek je na njihovu lokalitetu postojao prostor namijenjen kaz. izvedbama. Nakon improviziranih pozornica Držićevih igara tijekom XVI. st., prvi javni zatvoreni kaz. prostor bio je stari arsenal Orsan od 1682. do dolaska Francuza na vlast. Tražeći reprezentativniji prostor, maršal Marmont je 1809. dvoranu Velikog vijeća ukinute Republike prenamijenio za Kneževsko kazalište (Théâtre Ducal). Neveliko kazalište s parterom u obliku potkove te s ložama na dva kata nije u potpunosti izvedeno zbog nedostatka sredstava, a u kazalištu su prikazivane ugl. predstave putujućih družina te akademije u slavu režima. Nova je austr. vlast nakon požara u kojem je izgorjela Vijećnica (1816) zadugo ostavila Dubrovnik bez kazališta, a 1823–64. predstave su se izvodile u palači Vladislava Gučetića (Gozze). God. 1830. djelomice je uređena dvorana na prvom katu palače, u kojoj su bile klupe i dva reda loža te kavana desno od gledališta. Današnje Kazalište Marina Držića izgrađeno je 1865. na mjestu bivše Vijećnice Dubrovačke Republike; isprva je nazvano Bondino kazalište, prema imenu financijera gradnje, poduzetnika i novčara Luka Bundića (Bonda). Vlasnici loža (palketisti) upravljali su zgradom i određivali repertoar. Naziv Bondino kazalište bio je u službenoj uporabi do 1943, kad je otvoreno Hrvatsko državno kazalište za Primorje. God. 1945. utemeljeno je Narodno kazalište, koje je 1967, u povodu obilježavanja 400. obljetnice Držićeve smrti, dobilo današnji naziv. Neorenesansnu zgradu kazališta projektirao je Emilio Vechietti (1864), a možda i Miho Klaić, koji je također poticao projekt izgradnje. Strop kazališta oslikao je Vlaho Bukovac (Krunidba dvostruka na nebu i zemlji, 1900–01), prikazavši u središnjoj kompoziciji siluete dubr. pjesnika, među kojima i viziju M. Držića. Prvi svečani zastor Kazališta s motivima dubrovačkoga grad. života oslikao je Frano Delale prilikom restauriranja zgrade (1986), a drugi s tekstom prologa iz Tirene izradio je Matko Trebotić (2007) u povodu obilježavanja 500. obljetnice Držićeva rođenja.