KATIČIĆ, RADOSLAV

KATIČIĆ, RADOSLAV, hrvatski filolog, slavist i indoeuropeist (Zagreb, 3. VII. 1930).

Diplomirao klas. filologiju 1954. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se 1958. zaposlio na Katedri za poredbenu indoeur. gramatiku te predavao opću i indoeur. lingvistiku te indoiransku filologiju. God. 1959. doktorirao je radom Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije. Od 1977. do umirovljenja 1998. bio je prof. slavenske filologije na Sveučilištu u Beču. God. 1984. postao je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, 1986. redoviti član JAZU (danas HAZU), 1987. član Norveške akademije znanosti, 1989. pravi član Austrijske akademije znanosti, a 1991. Europske akademije (Academia Europaea). Objavio je više rasprava o najstarijem, ilirskom jezičnom sloju na sjeverozap. Balkanu i priručnik Stari jezici Balkana (The Ancient Languages of the Balkans, 1976), bavio se teorijom poredbene lingvistike (Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja – A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, 1970), napisao sveuč. udžbenik Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967); pisao o teoriji standardnoga jezika (Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, 1986; Na kroatističkim raskrižjima, 1999). Radove iz različitih lingvističkih područja skupio je u knjizi Jezikoslovni ogledi (1971) i Novi jezikoslovni ogledi (1986). Prevodio je i komentirao ant. pisce koji donose podatke o povijesti naših krajeva i naroda (Illyricum mytologicum, 1996). Studije o ranom srednjovjekovlju skupio je u knjizi Uz početke hrvatskih početaka (1993). Kapitalno je njegovo djelo o najstarijem razdoblju hrv. povijesti i kulture Litterarum studia: književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja (1998). God. 1973. objavio je knjigu Stara indijska književnost te Bizantsku književnost (1977), kao drugi svezak kolekcije Povijest svjetske književnosti.

O djelu  M. Držića pisao je u raspravi O Držićevu jeziku pedeset godina nakon Rešetara (1989), u kojoj se osvrće na rad Jezik Marina Držića (1933) Milana Rešetara. Za razliku od Rešetara, koji je proučavajući jezik Držićeva djela postavljao pitanje o tome kako se govorilo u Dubrovniku Držićeva doba, Katičić je svjestan da jezik Držićevih djela nije dijalekt, nego knjiž. jezik kojemu je izražajnost važnija od preciznih dijalektoloških odredaba. Konstatira da je Držićev knjiž. izraz – kad je riječ o stihovanim sastavcima – »bitno određen time što mu u osnovi leži konvencionalni petrarkistički lirski izraz« koji je u vezi s vjerskom lirikom prethodnih stoljeća, glagoljaškim pučkim crkv. pjesništvom, što objašnjava i mnogobrojne čakavizme: ušli su oni u pjesnički jezik preko dubr. redakcija »srednjodalmatinskih pučkih liturgijskih predložaka«, prilagođenih dubr. govoru. I dok u dramama Tirena, Novela od Stanca, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Grižula nalazimo petrarkističkih stilizacija (koje se nerijetko promeću u svoju suprotnost – antipetrarkizam), prozne se komedije temelje na svakodnevnom jezičnom iskustvu koje Držić podvrgava stilizaciji.