KARNEVAL (POKLADE, MESOPUST, FAŠNIK)

KARNEVAL (POKLADE, MESOPUST, FAŠNIK). Kao europski godišnji običaj karneval pripada i ruralnoj i urbanoj kulturi.

Bembelj, Franjo Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, I,
Dubrovnik,1802.

Podrijetlo mu je, vjerojatno, u starorim. svetkovinama i običajima, ponajprije u Saturnalijama, Luperkalijama, Matronalijama, Brumalijama, Bakanalijama, Hilarijama, Liberalijama i kalendama, a nerijetko se spominje i utjecaj Dionizova kulta, uz druge starije agrarne kultove. U pozadini je karnevalskih običaja pogansko poticanje plodnosti i vjera u ciklički povratak predaka koji pod maskama sude živima na opasnom prijelazu zime u novo ljeto. Karneval međutim ne pripada kršć. blagdanima, iako najčešće počinje Bogojavljenjem (6. I.), kada je u sr. vijeku započinjala godina, a trajanje mu je određeno pomičnim datumom Uskrsa. U kršćansku je godinu posredno uklopljen na crkv. saboru u Beneventu (1091), kada je srijeda nakon Pedesetnice određena za početak korizme. Nedjelja, ponedjeljak i utorak prije Čiste srijede (Pepelnice) postali su time zadnji i najvažniji dani karnevala pa se u njima može prepoznati sažetak pretkršć. slavlja zimskoga razdoblja. Svećenstvo i crkv. vlasti oduvijek su se prema karnevalu odnosili neodlučno, osuđivali su razuzdanost i neumjerenost kao utjelovljenje zla i odjeke poganstva, ali nisu nikad ozbiljno nastojali zatrti običaj. Nadzirano i vremenski omeđeno ludovanje bilo im je potrebno kao protuteža vrijednostima kršć. života, koje su se na taj način jasnije naznačivale. Jer bez prikazanoga grijeha nema prave pokore i pokajanja, bez poklada nema prave korizme. O tom kršć. gledanju na karnevalski ciklus, odn. o katarzičkom potencijalu karnevalskih povorki, koje crkv. vlasti nisu mogle dosljedno sankcionirati, a kamoli u potpunosti dokinuti, piše i Peter Burke u monografiji Junaci, nitkovi i lude: narodna kultura predindustrijske Europe (Popular Culture in Early Modern Europe, 1978).
Pokladno je vrijeme već M. Držiću »odlučeno na tance, igre i veselja« (Dundo Maroje). To je vrijeme zabave, prividne slobode i privremeno legaliziranih poroka. Pojedinačnim ili pak skupnim maskiranjem i prerušavanjem mijenja se identitet, a sudionici se pritom oslobađaju svakodnevnih društv. uloga. Preodijevanjem se ostvaruje zamjena spolova, dobi ili društv. statusa i tako unosi zbrka u ustaljeni poredak. Jedan je od oblika takve inverzije tradicionalni karnevalski mundus inversus (naopaki svijet). Tri glavne karnevalske teme – hrana i njoj sukladni procesi hranjenja i pražnjenja, zatim ljudska spolnost, najčešće hipertrofirana, bestijalna i groteskna, te nasilje – omogućuju katarzu sličnu kazališnoj. Jer, nakon oduška u glumljenom neredu ljudi se vraćaju zbilji, odn. vladajućem redu.

Maske Židovâ, Francesco Bertelli, Il carnevale italiano mascherato,
Venecija, 1642.

Uvriježeno je karnevale i maškare dijeliti na seoske i gradske, odn. na stare i nove. Ta donekle gruba podjela podrazumijeva arhaično magijsko manipuliranje prirodom (na selu) i aktualnu polit. kritiku (u gradu). Obje su sastavnice drevne: magijski je tip srodan ant. Luperkalijama, a kritički Saturnalijama. U Dubrovniku Držićeva doba o pokladama je postojao i aristokratski, dvorski tip karnevala: elaborirane koreografije feste sv. Vlaha (3. II.) i pirovi dubr. vlastele na kojima se uprizoruju prave dramske predstave. U gradu su se izvodile i cingareske i maskerate po stranim uzorima, a poklade se mogu smatrati kaz. sezonom. S karnevalom su, konačno, usko povezani i Držićevi dramski tekstovi, osobito Tirena, Novela od Stanca, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Dundo Maroje. U Arkulinu se na početku spominju korizma i korizmena hrana, a slični će motivi postati provodnima i u drugim Držićevim komedijama i pastoralnim dramama. Karnevalski se intertekst u Držićevu opusu najčešće vezuje uz kontekst farse, npr. u Noveli od Stanca. U renesansnom dubr. karnevalu prožimaju se kulture vlastele, puka i ruralnoga zaleđa. Na festi dubr. patrona sudjelovali su i maskirani seljaci iz okolice, a Pomet-družina, Gardzarija, Njarnjasi, Družina od Bidzara i druge građanske i vlasteoske družine, koje su stvorile dubrovačko renesansno kazalište, morale su se susretati s Čorojem, Vilom, Turicom i drugim tradicijskim maskama. Slični se maskirani likovi, uostalom, i danas pronalaze u dubr. kraju. Magijske sastavnice koje se inače pripisuju seoskim pokladama utkane su tako i u najdublje slojeve Držićeva dramskog opusa. (→ MASKA; TURICA)