KARANJE DŽIVKO OBLIZALO I SAVA VRAGOLOV

KARANJE DŽIVKO OBLIZALO I SAVA VRAGOLOV. U srednjovjekovnoj generičkoj nomenklaturi kontrastima, prenjima ili prigovaranjima nazivaju se tekstovi istodobno narativni i dramski, fabularni i refleksivno-poučni.

Riječ je o žanru u kojem dvije suprotstavljene strane u verbalnom sukobu dokazuju istinitost svojih stajališta, a prepirka obično završava pobjedom jednoga od sudionika ili pak pomirbom. Najizrazitiji tip kontrasta jest onaj u kojem u dijalog stupaju tijelo i duša. Pretpostavlja se da je začetnik žanra prenja engl. biskup Robert iz Lincolna (Philibert, Fulbert), koji je u lat. stihovima 1231. ispripovijedao priču o sv. Bernardu, koji je u snu vidio kako se prepiru duša i tijelo, pa je kontrast nazvan Visio Philiberti, a u talijanskim i hrv. inačicama Visio Sancti Bernardi, odn. Viđenje svetoga Bernarda. Prenje je u hrvatskoj knjiž. tradiciji živjelo dugo, sve do kraja XVIII. st., a javljalo se u proznoj, stihovanoj i dramskoj formi. Prozne se obrade nalaze u glagoljskom Oksfordskom zborniku (Viden’je svetago Brnarda kako vidi karan’je duše s telom) i rukopisu iz Berčićeve zbirke br. 5 (Viden’je svetago Brnarda), oba iz XV. st., zatim ćirilskom Libru od mnozijeh razloga (1520) i ćirilskom Rudanovićevu rukopisu (1614). U rukopisu iz XV. st. sačuvao se kontrast Kako se e duša s misalju na kup’ męnila i govorila, u kojem razgovaraju misao i duša. Od kraćih narativnih pjesama treba spomenuti Prigovaranje duše i tila u pjesmarici Mihovila Vrančića Šibenčanina (između 1544. i 1571) i Hvarskoj pjesmarici (oko 1530), dvodijelno strukturirano (Kako se tuži duša svrhu tila i Tuženje zločestoga tila ko preminuje (s) sega svita). U potonjoj su pjesmarici i sastavci Duša osujena govori i Isukarst duši osujeni govori, koje se nalaze i u Vartlu (između 1573–95) Petra Lucića (Govorenje duše osudjene i odgovor Isusov) i glagoljskom Vranićevu zborniku (poč. XVII. st.). U Pavlinskoj pjesmarici (1644) nalazi se pjesma Noctis sub silentio; u donekle izmijenjenoj varijanti uvrštena je i u Citharu octochordu (1701, 1723, 1757 – V noči pervom vusnenju, ovo v zime beše). Filip Grabovac u spjev Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747) unosi Tužbu duše osuđene, koju čini protiv tilu svome i svim udi tilesni, – plače viče i govori. Drama Govoren’je sv. Bernarda od duše osujene – sačuvana u Vartlu – pripisuje se Marku Maruliću. S Tužbom duše i tila osuđena (1794) Josipa Stojanovića završava trajanje tog žanra u dopreporodnoj hrv. književnosti.

Kontrast Karanje Dživko Oblizalo i Sava Vragolov sačuvan je u dvama rukopisima: jedan vjerojatno potječe s kraja XVII. st. (Arhiv HAZU, Zagreb, IV b 86/13), drugi s početka XIX. st. (Karagne Givko Oblisalo i Savvo Vragolov, Državni arhiv u Dubrovniku, Memoriae, sv. 132, str. 3–8). Pisano je u dijaloškoj formi, ima devedeset dva dvanaesterca, srednjovj. sastavcima blisko je samo po dijaloškoj formi, a sadržaj mu je daleko od tipičnih prenja. M. Držiću pripisao ga je Petar Kolendić, objavivši zaključke najprije u tekstu Jedna nepoznata scena Marina Držića (1950), a zatim u radu Jedan nepoznati kontrast Marina Držića (1952), u kojem je donio i kritičko izdanje. Po Kolendiću glavni junaci nose tipična imena, s tim što je Dživko (od Dživo) katolik, a Sava pravoslavac, pri čemu bi nadimci Oblizalo i Vragolov upućivali na njihove karakterne osobine. Najprije izmjenjuju verbalne uvrede (pridrštino, hlapino, jarče, supilo prihudi, budalo, kozo, zvijeri, rđo, pjanče, glamazo, luđače, ćurlinu, smrdelju, divjače, prašče), zatim jedan drugomu predbacuju različite krađe, a onda Dživko Savi prigovara zbog nepoznavanja dobrih običaja, točnije da od škrtosti nikoga niti zna niti želi ugostiti, da se ne umije veseliti (plesati, pjevati, svirati diple), da ne zna s društvom »vino ispijati«, na pirovima se ugl. »obruži«, pa tako skoro i na piru stanovitoga Vukića. Na te riječi Sava nazove Dživka »grbava kljusino«, on njega »gubava kozino« te se potuku, a Sava iz sukoba iziđe poražen. Da je riječ o Držićevu tekstu Kolendić je zaključio na temelju metričke i leksičke analize, nalazeći sličnosti između Karanja i drama Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novela od Stanca. Kolendićevu su atribuciju prihvatili Vinko Foretić (O Marinu Držiću, 1965) i Franjo Švelec, koji je čak pretpostavio da je kontrast »odlomak iz kakve veće cjeline koja se izgubila, možda dio prologa kakav je pred ’Tirenom’« (Komički teatar Marina Držića, 1968). Kolendićev zaključak da je karanje »apsolutno delo našeg velikog komediografa Marina Držića« Frano Čale je isprva prihvatio, napominjući da će »novo izdanje sabranih Držićevih djela obuhvatiti, osim kratkog kontrasta koji je otkrio Kolendić (Karanje Dživko Oblizalo i Sava Vragolov), i novu kritičku redakciju Hekube« (O Šibenskom rukopisu »Hekube«, 1977). No, već u radu Je li »Dživko Oblizalo i Sava Vragolov« Držićevo djelo (1978), u kojem je i objavio spomenuti kontrast, protivio se Držićevu autorstvu, dodajući da, suprotno Švelcu, misli da je riječ o cjelovitu djelu, budući da se distih »Gdje si, mâ jakosti, gdi moji dni mladi? / Shrusta mi sve kosti, mrtva me posadi!« (s. 83–84) ponavlja i na kraju, u funkciji poente (s. 91–92). Svoj je zaključak Čale temeljio na istraživanju istog onog aspekta na kojem je svoj donio Kolendić – jezičnoga. Nasuprot dvadeset šest riječi koje kontrast povezuju s ostalim Držićevim djelima, naveo je znatno više primjera riječi koje se ne pojavljuju, spočitavajući Kolendiću »metodološki propust«, budući da je isticao analogne pojave, zanemarujući mnogobrojnije leksičke razlike, i to u tekstu »neznatne duljine u odnosu na sva ostala Držićeva djela zajedno«. Nije Čale prihvatio ni Kolendićev argument da je moderniji tip enklitika (npr. al’ ću te umjesto al’ te ću) intervencija kasnijih prepisivača, nisu mu uvjerljive bile ni akumulacije i inverzije (npr. od moje od britke), a nije se složio ni s povezivanjem kontrasta s likovima i situacijama u dramama Tirena i Pripovijes. Naprotiv, Čale drži da su leksičke razlike upravo dokaz da djelo nije Držićevo; po njemu, sličnost s likovima vlaha u spomenutim djelima trebala bi – kad bi Kolendićeva pretpostavka bila ispravna – rezultirati sličnostima, a ne razlikama u rječniku. Čale je »prejudicirano autorstvo« Kolendiću predbacio kao posljedicu želje da – nakon ubikacije Hekube – još jednom ponovi sličan uspjeh, no u tome nije uspio, a Držić »nije mnogo ni izgubio«. Svoja je stajališta Čale ponovio i u izdanju cjelokupnih Držićevih djela: »Taj dijalog u svojoj strukturi nema smislenosti u kojoj bi se prepoznali tragovi Držićeve poetike, niti su likovi te pastirske prepirke umjetnički relevantni i dostojni velikog pjesnika, a Držićevo autorstvo najizričitije demantira leksička analiza teksta, u kojemu se javlja suviše mnogo riječi koje Držić nije nikad rabio« (Marin Držić: Djela, 1979).