KANONSKO PRAVO

KANONSKO PRAVO (lat. ius canonicum), pravne norme (katoličke) crkve, koje reguliraju osnove crkvenog ustroja i vjerskoga života svojih pripadnika.

Tijekom sr. vijeka skupljane su u zbirke, od kojih su najvažnije Gracijanov dekret (Decretum Gratiani, oko 1440), Dekretali Grgura IX. ili Liber Extra (1234), Dekretali Bonifacija VIII. ili Liber Sextus (1298), Constitutiones Clementinae (1317), Extravagantes Johannis XXII (1325) i Extravagantes communes. Poč. XVI. st. te su se zbirke počele zajedno tiskati, a 1580. dobile su službenu verziju (prvo izdanje Rim, 1582), koja je ponijela naslov Zbornik kanonskoga prava (Corpus iuris canonici) te ostala gl. izvorom kanonskoga prava do 1918. U Držićevo doba na tim se tekstovima temeljila nastava studija kanonskoga prava, a bili su i podloga pravnoga djelovanja crkv. institucija. U sudskoj praksi dopunjavale su ih redovito objavljivane odluke rim. sudišta (osobito Decisiones Romanae Rotae). Budući da je Držić bio klerik, kanonsko pravo bilo je relevantno za njegov osobni status i primjenjivalo se na niz situacija iz njegova života. Najstariji zasada poznati izvor o Držiću, kad se već spominje kao klerik, jest onaj o postavljanju za rektora crkve Svih Svetih (Domino) iz 1526. Prema kanonskom pravu, klerik je postajao onaj tko je prihvatio služenje crkvi i prošao obred tonzure, s time što je morao biti slobodnoga statusa i rođen iz zakonitoga braka. Nije bilo uglavljeno pravilo o najnižoj dobi, ni za niži red ni za upravljanje beneficijem, pa je jedino sigurno da je Držić tada već bio navršio četrnaest godina. U nedostatku drugih izvora, pretpostavka o 1508. kao Držićevoj godini rođenja pokazuje se stoga ishitrenom. Držić je preuzeo funkciju jednoga od dvojice rektora (upravitelja) crkve Domino od strica Andrije. Potonji i Marinov otac Marin bili su tada ovlaštenici patronatskoga prava (ius patronatus), koje su – kao baštinici nekadašnjih utemeljitelja crkve (hereditarii) – dijelili s rodom Gučetića (Gozze). Marinovo postavljanje za rektora potvrdio je papa Klement VII. Istim pravnim temeljem Držić je postao i upravitelj opatije sv. Petra na Koločepu s titulom opata. Rektorska (odnosno opatska) prava uključivala su neke povlastice, poglavito ubiranje prihoda od imovine tih crkava. Rektor nije nužno vršio službu Božju u »svojoj« crkvi, a Držić to 1526. nije ni smio jer nije bio svećenik; crkva Domino je i nakon Držićeva imenovanja za rektora imala zasebnoga kapelana višega svećeničkoga reda koji je održavao liturgiju (npr. 1527. svećenik Nikola Allegretti). Dobivši 1538. državnu novčanu potporu, Držić je otišao na studij u Sienu. Zbog nepotpuno sačuvanih dokumenata sienskoga sveučilišta, nije poznato je li studij završio pa ni što je studirao. Pomišljalo se da je, kao klerik, studirao kanonsko pravo ili »oba prava« (kanonsko i rimsko), no za tu pretpostavku nema konkretnih uporišta. Prema kanonskom pravu, klericima su u načelu smjele suditi samo crkv. institucije, tj. bili su izuzeti od sudbenosti svjetovnih vlasti (privilegium fori). To je pravilo u nizu slučajeva primijenjeno i na Držića. Dok je živio u Sieni, potpadao je pod jurisdikciju tamošnjega nadbiskupa (1542. kažnjen je opomenom zbog sudjelovanja u izvedbi neke komedije). Dubrovački nadbiskupski sud proveo je postupke u građ. sporovima u kojima je Držić bio tužen zbog dugova (1548. na temelju tužbe Ivana Marinova Gundulića, 1562. po tužbi brata Vlaha). To je pravilo o nadležnosti crkv. tijela vjerojatno odgovorno za mnoge lakune Držićeve biografije iz dubr. godina, jer su spisi dubrovačke nadbiskupske kurije slabije sačuvani od dokumenata drž. institucija. Pitanje razgraničenja sudske nadležnosti bilo je trajni izvor trvenja crkvenih i svjetovnih vlasti u raznim sredinama i na različitim razinama. U Dubrovniku je svjetovna vlast težila da svoju sudbenost prostre na sve predmete u kojima je država imala izrazitiji interes, bilo to u skladu s odredbama i načelima kanonskoga prava ili ne. U praksi se uočavaju primjeri nepoštivanja prava crkv. azila, provođenja torture nad klericima (što Držić spominje u pismu Cosimu I. Mediciju 2. VII. 1566) i sličnih postupaka; u nekima od njih intervenirale su više crkv. vlasti pa je spor izglađen ili riješen kompromisom. Među institutima kanonskoga prava je i ekskomunikacija, koju Držić spominje u pismu Cosimu kao mjeru koja bi mogla pokrenuti javno mnijenje na prihvaćanje snovanoga prevrata.