KANCELARIJA

KANCELARIJA. Općinski notar (comunis notarius), zapravo domaći klerik koji je pisao službene akte dubrovačke komune, javlja se već u dubrovačkim ispravama iz druge polovice XII. st.

Stoljeće poslije, zbog širenja i jačanja funkcija javne vlasti, ali i općenitoga stavljanja sve većega težišta na pisanu riječ, počinju se voditi zasebni registri u koje se upisuju pojedine vrste pravnih poslova. Dubr. Kancelarija postavljena je na profesionalne osnove 1278, u doba kad je pravni poredak učvršćen donošenjem Statuta (1272), a institucije vlasti počele dobivati jasniji oblik i djelokrug. Ustroj dubr. administracije kakav je postojao u doba M. Držića postupno je uređivan propisima iz 1428, 1473. i 1493. U XVI. st. unutar središnje Kancelarije djelovali su sljedeći činovnički razredi: tajnici (secretari), koji su vodili zapisnike triju vijeća i državnu korespondenciju te pisali ostale politički osjetljive i povjerljive stvari (npr. diplomatske instrukcije); notari, koji su izdavali notarske akte (instrumente) i vodili notarske knjige; kancelari građanskoga i kaznenoga suda za sudske spise i slično.

Rolandini, Summa Artis Notariae, XV. st., Zagreb, Metropolitanska knjižnica

U istom je razdoblju, zbog burnih promjena u balkanskom zaleđu i novoga geopolitičkog obzorja, prestala potreba za službom »slavenskoga kancelara«, a uspostavljen je i tur. ured s dragomanom na čelu. Najviši činovnici imali su i protokolarna zaduženja u pratnji kneza, a dubr. vlasti nerijetko su im povjeravale i važne diplomatske misije. Osim u Dubrovniku, postojali su kancelari u službi knezova u lokalnim upravnim središtima (npr. Stonu, Slanom, Cavtatu, na Lastovu) te niz pisara u različitim djelatnostima koje je nadzirala dubr. država, kakvo je bilo i mjesto pisara u grad. solani, koje je Držić obnašao 1553–56. Nazivlje službi u činovničkom aparatu zadugo nije bilo ustaljeno pa su se pojmovi notar i kancelar katkad izmjenično rabili (Kandžilijer, lik Držićeve komedije Arkulin, zapravo obavlja posao notara). Nesporazume zna izazvati i okolnost da je notar u Dubrovniku naziv visoke službe u Kancelariji, ali i formalno stečena profesionalna titula nekih koji u Kancelariji rade. Središnji kancelarijski uredi od XV. st. bili su smješteni u Kneževu dvoru. Uz njih se čuvala i odnosna građa, iz čega je nastao arhiv Republike. Do danas izvrsno sačuvan, smatra se jednim od najvrednijih na sredozemnom prostoru, svakako za gosp. povijest. Kancelarijski akti Držićeva doba sastavljali su se ugl. na latinskom (npr. zapisnici vijeća) i talijanskom (obično varijanti mlet. idioma, koji je bio lingua franca trgovaca ist. Sredozemlja). Opsežnija građa na hrvatskom u tom je razdoblju vezana jedino uz odnose s tur. vlastima, inače se ugl. svodi na pokoju riječ umetnutu u dokumente na drugim jezicima. Pisari su odluke tijela drž. vlasti, pravne poslove pojedinaca i ostalo zaodijevali u potrebni oblik, ovisno o prirodi akta, a prema općim pravilima za redigiranje dokumenata, naučenima tijekom profesionalne naobrazbe i popisanima u notarskim priručnicima s obrascima. »Živa riječ« sudionika nekoga zbivanja u arhivskim je dokumentima iznimka, a ne pravilo, jer su pisari iskaze često prepisivali s koncepta, sažimali i skraćivali pa i prevodili. Personalna politika u popunjavanju ureda u XVI. st. tek se počinjala mijenjati, vrlo postupno vodeći prema sustavu u kojem su se kancelarijske službe povjeravale domaćima, a potrebno znanje pribavljalo »stažiranjem« u pomoćnim službama i učenjem kroz praksu. U Držićevo doba kancelarijsko osoblje – svakako ono više – još se uvijek »uvozilo« iz Italije, gdje je školovanih profesionalaca bilo napretek. Neki od dubr. kancelara imali su završen pravni studij i doktorat »obaju prava« (rimskoga i kanonskoga), a ostali su imali bar temeljnu naobrazbu koju su pružale notarske škole (ars notariae s elementima prava i retorike). Dolazili su u dubr. službu na ugovor, koji se svakih nekoliko godina obnavljao, a mnogi su ostajali u službi dugo (Marino Sfondrati čak četrdeset četiri godine) pa se i udomaćili u gradu. Kancelarijsko osoblje pripadalo je staležu građana, tj. pučanskoj eliti, a mnogi od njih uglednoj bratovštini antunina. Činovničke obitelji bile su često rodbinski povezane i njegovale su endogamiju. Uz učitelje i liječnike, kancelari su bili važni sudionici kult. života i tvorci intelektualne klime. Humanističkom krugu u Držićevo doba pripadali su činovnici Lorenzo Giganti, Francesco Parisi, Aurelio i Gianbattista Amalteo, Guglielmo Dondini (koji je registrirao Držićevu izjavu u parnici braće Primović), M. Sfondrati i dr. Mjesto tajnika 1521. neuspješno je nuđeno Niccolòu Machiavelliju.

Diversa Cancellariae, 1553–54, Državni arhiv u Dubrovniku

U tal. gradovima u kojima je Držić boravio osnovni ustroj bio je sličan, no razmjeri posve drukčiji. Dok u središnjoj dubr. kancelariji nije bilo više od desetak službenika, Venecija je 1514. imala šezdeset šest notara, a u nekim je gradovima notarski sloj imao na stotine pa i tisuće pripadnika (posebno u Bologni, koja je bila i glavno središte izobrazbe i tržište notara). Bitnija od toga je razlika u statusu notara. Notari su u većini tal. gradova pripadali slobodnoj profesiji s vlastitom udrugom (bratovštinom), a u Dubrovniku su bili u drž. službi i na zajamčenoj plaći (povrh koje su smjeli ubirati honorare po propisanim stavkama) pa su time vlasti imale i neposredan uvid i nadzor nad njihovim radom. Osim što je Držić i sam radio kao pisar (16. I. 1545. izabran je za pisara u vunariji, mijenjajući brata Vlaha za njegova četveromjesečnog izbivanja u Veneciji; od 23. III. 1553. do 11. IX. 1556. pisar je gradske solane), u Kancelariji je davao različite izjave, ustupao prihode sa svojih imanja, ponajprije na Koločepu, emancipirao od obiteljskih poslova, prijavljivao napade (Vlaho Stjepanov Kanjica, Ivan Paskov Dračevica), ipak je najopširniju izjavu dao u parnici koju su braća Jeronim i Nikola Primović pokrenuli protiv Herkula, sluge njihova pokojnoga brata Pera, jer je ukrao Perovu oporuku pa ju on prije smrti nije stigao promijeniti. Budući da venecijanske vlasti 19. VIII. 1563. nisu uspjele ispitati Držića (»un M. padre Marino Darsa, capellano del reverendissimo patriarca di questo città di Venezia« – »g. don Marin Držić, kapelan preuzvišenoga patrijarha grada Venecije«), jer je otputovao u Dubrovnik, spis su uputile dubr. Kancelariji pa je Držić 17. IX. 1563. pismenu izjavu podnio vikaru dubr. nadbiskupa.