JEZIK

JEZIK. Marin Držić je književničku darovitost iskazao majstorskom uporabom različitih idioma hrvatskog jezika, pa i drugih jezika koje je unosio u svoje tekstove.

Osim hrvatskoga i talijanskoga, poznavao je i druge jezike: latinski, u stanovitoj mjeri njemački, turski, što je razvidno iz uporabe pojedinih jezičnih elemenata u njegovim djelima. Učio je latinski i talijanski, no nije imao jezikoslovnih nagnuća. Jezici su mu služili i s njima se upoznavao ugl. u svakodnevnoj komunikaciji, a zatim je doživljene spoznaje s iznimnim jezičnim osjećajem unosio u djela. Odrastao u Dubrovniku, gdje se, osim hrvatski, govorilo i talijanski, gdje se mnogo koristio latinski i gdje je još bilo ostataka dalmatskoga, bio je Držić prema jezicima otvoren, zainteresiran za njih. Školujući se upoznavao se s latinskim i talijanskim, na putovanjima sretao se s njemačkim i turskim, a i s različitim južnosl. idiomima. Njemački je tada već imao znatan utjecaj u hrv. kulturnom ozračju. Latinski je svakako držao važnim, također talijanski, a to su i bili među kulturno najznatnijim jezicima Držićeva doba u Hrvatskoj, Italiji i na svem Zapadu. Poznato je da su Dubrovčani Držićeva doba, a i on sam, poznavali Plautove komedije iz škole, i to u izvorniku (»djeci ga na skuli legaju«, kaže u prologu Skupa), pa su mnoge lat. riječi uključene u Držićeve tekstove, no nerijetko ipak nisu preuzete iz latinskoga, nego iz kojega drugoga jezika, npr. talijanskoga, ili je latinski zapravo makaronski. Studirajući u Sieni, Držić je dobro svladao talijanski, no njegovi talijanski pisani tekstovi ipak u pravopisnom smislu nisu besprijekorni. Talijanski u Držićevim djelima nije uvijek standardni tal. jezik, tj. javljaju se i mletačke ili južnotal. dijalekatne značajke. Posebno je zanimljiv loš talijanski likova što ga ne poznaju dobro, mješavina hrvatskog i dijalekatnoga talijanskoga, talijanski izgovaran na njem. način itd. Riječ je o služenju dvojezičnošću ili višejezičnošću likova na virtuozan način. Euripidovu Hekubu prepjevao je prema tal. prijevodu Lodovica Dolcea, ali je očito konzultirao i starogrč. izvornik. Držićev je jezik utemeljen i u petrarkističkom izrazu dubr. pjesnika, no nije ostao u konvencionalnoj petrarkističkoj maniri. Zahtjevniji je u komedijama i u didaskalijama, a riječ je o dubrovačkom grad. govoru što je oblikovan kao knjiž. jezik. Pod tal. poticajima Držić je u komedijama nesputano stilizirao svakodnevno jezično iskustvo. Jezik nije ujednačen, tj. odvaja se govor likova koji nisu Dubrovčani, slugâ iz okolice grada i Lopuđana, vlaha, Kotorana, Korčulana, Jeđupke i Gulisava Hrvata, pa i onih što slabo znaju hrvatski. Sreće se i standardni tal. jezik, mlet. dijalekt, lat. jezik nekih likova i turski Turčina u komediji Tripče de Utolče. Dijalekatnu stvarnost u priličnoj mjeri nalazimo u proznom dijalogu komedija i didaskalijama, pa s pravom Držić u prologu Skupa kaže kako njegovi likovi »para da se na Placi razgovaraju«. On jezičnim razlikama karakterizira likove, koji put i odstupajući od određenih govora i tako pojačavajući komiku, primjerice kad u jeziku Kotorana nalazimo mnogo ikavizama i poneki čakavizam. Gulisav Hrvat u Dundu Maroju karakteriziran je nehomogenim jezikom, a Milan Rešetar je mislio da je on sigurno iz sjev. Primorja. Navlastito su zanimljivi Lopuđani, među kojima ima i onih s nekadanjim dijalekatnim značajkama otoka Lopuda, od kojih su primjeri s o na mjestu samoglasnoga l (»Po sonce žoto«, kaže Dživulin u Dundu Maroju, I, 9), kao u današnjih Lastovljana, zacijelo najzanimljiviji. Bitna je i znalačka uporaba aloglotskih elemenata, polarizirana u različitih osoba s obzirom na upotrebu tal. standardnoga jezika i mlet. dijalekta. Dorađenošću u uporabi talijanskoga odlikuje se i jezik kojim u Dundu Maroju govori Sadi Žudio, ali on govori jedino tim jezikom, dok će poslije u dubr. preradbama Molièreovihkomedija Židovi uz talijanski upotrebljavati i dubr. govor, doduše s nesigurnostima. Ekspresivnost Držić postiže na više načina, primjerice eliptičnim rečenicama, pa i uporabom zanijekanih imenica, kao kad Maro u Dundu Maroju oca zove neocem (III, 8), što je neologizam.
U Držićevo doba Hrvati su pisali čakavski (Petar Hektorović, Šimun Kožičić, Petar Zoranić), štokavski (Mavro Vetranović, Nikola Dimitrović, Nikola Nalješković, Dinko Ranjina) i hibridnim (čakavsko-kajkavsko-štokavskim) tipom jezika (Nikola Dešić, Stjepan Konzul, Ferenc Črnko), dok se kajkavština izrazitije u književnosti javila tek nakon njegove smrti, s Ivanom Pergošićem i Antunom Vramcem kao prvim predstavnicima potkraj XVI. st. Zahvaljujući bogatoj aktivnosti Dubrovčana već je u Držićevo doba među Hrvatima štokavština dominantna, u Dubrovniku (i)jekavska i s nizom arhaičnih značajki. Ipak nije bilo mogućnosti da jedno od rješenja (jedno narječje) brzo prevlada i postane općenito. Već u XVI. st. čakavci su počeli pisati štokavski (Splićanin Aleksandar Komulović), a tim je putem ubrzo pošao i Pažanin Bartol Kašić. Držić djeluje prije objave prve hrv. gramatike, Kašićeve (Temelji ilirskoga jezika – Institutiones linguae Illyricae, 1604), pa i prije prvoga reprezentativnog rječnika Fausta Vrančića iz 1595 (Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika: latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i madžarskoga – Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae). Mnogi su Hrvati tada pisali latinski (Matija Vlačić Ilirik, Frane Petris, Andrija Dudić, Pavao Skalić), mnogi talijanski (N. Nalješković, F. Petris, Sabo Bobaljević, D. Ranjina), mnogo rjeđe na drugim jezicima. Do kraja XVI. st. prevladavao je u Hrvata tal. utjecaj, koji je na obalnom području djelovao na leksik i frazeologiju, na slovopis i pravopis. U slovopisu potkraj XVI. st. bio je važan Budinićev pokušaj da se hrv. latinica sredi uz pomoć dijakritika. U leksiku među čakavcima uzor je bio talijanski, među kajkavcima njemački i madžarski, među štokavcima orijentalni. No, turski je utjecaj na hrv. jezik vrlo osjetan, tj. nije samo leksički, on je i gramatički. U eur. razmjerima glavna je renesansna književnost talijanska, s Francescom Petrarcom kao prvim predstavnikom. Međutim, dijalekt je već u renesansno doba u Italiji značio neku vrstu stilističkog izbora, pa se osobito u Veneciji razvila književnost na mlet. dijalektu s umj. pretenzijama. Niccolò Machiavelli naglašavao je poučni smisao i zabavljačku svrhu komedija, pa i oslobađanje od lingvističke opreznosti. Jezična i izražajna dinamičnost komedija u XVI. st. poglavito se ističe u govoru slugu. Predstavnici najnižega društv. sloja rabe vlastiti jezik s poslovicama i verbalnim kadencama svojstvenim njihovu svijetu, a vješto improviziraju kada dolaze u dodir s gospodarima i povlaštenim društv. kategorijama kako bi održali distancu. To se improviziranje sastoji u korištenju različitih idioma, tj. jezika oponiranja s parodističkom i karikaturalnom notom. Komični tekstovi namijenjeni teatru pokazuju veliku jezičnu šarolikost. Komedije u Italiji crpjele su snagu iz raznih izvora, a jedan od nepresušnih bio je nar. govor. Komediografi su se bez sustezanja koristili leksikom dijalekatnoga podrijetla, uklanjajući sve predrasude i omogućujući autorima da u riznici nar. govora pronađu izražajne rekvizite. Machiavelli višekratno piše o jezičnom obilježavanju likova, tj. potrebi da se jezik dijaloga prilagodi nosiocima radnje, što Ruzzante intuitivno prihvaća i dijalektu povjerava ulogu karakterizacije likova. Najistaknutiji talijanski renesansni dijalektalni stvaraoci potvrdili su da upravo domaći, svakodnevni, lokalni tonovi mogu komediju natopiti neponovljivom komikom. Držić je mnogo kazališnoga i knjiž. iskustva prikupio tijekom boravka u Sieni. Drugdje u Europi ističu se osobito španjolska i portugalska renesansna književnost s uporabom većega broja jezika, također francuska, u koju plautovska komedija i tragedija stižu oko sred. XVI. st. Važna je bila njem. renesansa, još važnija engleska, koja se, doduše, javlja relativno kasno, kada drugdje već vlada barokni stil. U slav. svijetu, izvan hrv. sfere, najizrazitija je renesansna književnost u Poljskoj, gdje su djelovali i neki hrv. humanisti i renesansni pisci. (→ MAKARONIKA)