JELIČIĆ, ŽIVKO

JELIČIĆ, ŽIVKO, hrvatski književnik (Split, 7. VI. 1920 – Split, 23. II. 1995).

Diplomirao 1952. narodni jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1953. do umirovljenja 1978. predavao je književnost na Pedagoškoj akademiji u Splitu. Od 1983. bio je redoviti član JAZU. Romani Mlaka koža (1960), Staklenko (1964) te Ljetnih večeri (1966), Šašava luna (1973) i Balada o kostima (1988), koji čine trilogiju Splitski triptih, kao i novele skupljene u zbirke Gola Julija (1981) i Posljednji bizantski car (1985) odlikuju se dominacijom opisa, razvučenom naracijom, zadržavanjem na detaljima, destruiranjem fabule i temporalnosti, grotesknim slikama te oniričkim tonovima. Knjiž. kritike i eseje skupio je u knjigama Lica i autori (1953), Usput (1967) i Eseji (1984). Bio je scenarist filmova Nedjelja (1969) Lordana Zafranovića, Bablje ljeto (1970) Nikole Tanhofera i Prijeki sud (1978, prema motivima Šašave lune) Branka Ivande.

Rad Marin Držić – pjesnik sirotinje XVI. vijeka tiskao je 1948, uz napomenu da je riječ o ulomku iz veće studije, koju je pod naslovom Marin Držić: pjesnik dubrovačke sirotinje objavio 1949, a 1950. kao samostalnu knjižicu. U prvom eseju upozorio je na važnost lika Pometa, »osnovne figure u komedijama Marina Držića«, protumačivši ga kao predstavnika siromašnih slojeva i potlačenih klasa razdoblja ranoga kapitalizma. Reinterpretirao je prolog negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje, proglasivši ga »najpotresnijom i najrevolucionarnijom formulacijom naše stare književnosti«. Uspoređujući ga s djelima Voltairea i Tommasa Campanelle, pročitao ga je kao utopiju te ga ekstenzivno citirao i komentirao uspostavljajući paralele s Držićevom biografijom te zaključio osvrtom na Držićeva pisma Cosimu I. i Francescu Mediciju. Sukob ljudi nazbilj i ljudi nahvao protumačio je kao temelj Držićeva dramskoga rada, metaforu klasnoga sukoba, budući da je komedija Držiću sredstvo (društvene) borbe, a on pisac koji je više od svih u staroj književnosti bio povezan s pukom: »Nije Marin Držić zabavljač grofa Rogendorfa, Marin Držić je narodni borac (…) nije Marin Držić larpurlartista, već revolucionarni realist pisac«. U eseju iz 1949. te je postavke kontekstualizirao s obzirom na političku i ekon. povijest Sredozemlja (iz perspektive marksističke historiografije), kao i Dubrovnika poč. XVI. st., te zaključio da su se u specifičnim ekon. prilikama formirali likovi koji se odražavaju u Držićevoj umjetnosti. Analizirao je karakteristične tipove komedija, napose vlastelina i obogaćenih trgovaca (Dundo Maroje, Skup, Arkulin) te obespravljenih lumpenproletara (Pomet, Omakala, Obrad), dramaturške pokretače i glasove društv. kritike. Te je postavke razrađivao u esejima objavljenim 1957. i 1958: Uzmnožni i ubozi u Držićevoj pastorali (osvrt na liriku i pastoralne drame u kojima je razvidan rast realističkog elementa koji je Držića naposljetku doveo do komedije), Ljudi nazbilj i ljudi nahvao u Držićevoj komediji (o likovima i tipovima komedija i prologu Dugoga Nosa), Urotnička pisma Marina Držića (Držićeva pisma Cosimu kao posljedica svjetonazora izloženoga u komedijama; kritika dotadašnjih tumačenja pisama, napose onih Jorja Tadića), Protuhe na Držićevoj sceni i Vid prilaženja Držićevoj biografiji (tumačenje Držićeva svjetonazora u perspektivi njegovih djela). Te je radove, uz manje izmjene, objavio 1958. u knjizi Marin Držić Vidra, kombinaciji monografske književnopovijesne studije i romansirane biografije, dodajući još tri poglavlja (od kojih je jedno pod naslovom Marin Držić Vidra objavljeno iste godine) pisana u obliku fikcijske proze, o epizodama iz Držićeva života u kojima je implicirao povezanost Držićeve biografije i tema njegovih djela, dijelom oponašajući izraz i duh kronike, a dijelom se naslanjajući na vlastitu knjiž. poetiku s mnogo detalja i subjektivizacijom pripovijedanja (dva su poglavlja ispripovijedana u prvom licu). Iako se nakon te knjige Držićem intenzivno više nije bavio, objavio je eseje Držićevo djelo u svjetlu historiografskog i literarnog kontrapunkta (1967; kritizirao prenaglašavanje arhivskih istraživanja i zanemarivanje umj. profila Držićeva lika, osobito pristupe Miroslava Pantića, Pavla Popovića i Vinka Foretića) i Ponovo o Prologu Dugog Nosa (1976), u kojem je istaknuo programatsku važnost prologa te ga nastojao čvršće povezati s Držićevom komediografijom. Na simpoziju u povodu četiristote obljetnice Držićeve smrti (Dubrovnik, 6–12. VIII. 1967) održao je izlaganje Svijet slugu u komediografiji Marina Držića. Priredio je knjigu Marin Držić: Izbor (1961). Iako je njegovo tumačenje odnosa poetike i ideologije bilo kritizirano, prvi je upozorio na važnost prologa Dugoga Nosa, vezu između ljudi nahvao i dubr. vlastele, Pometove monologe, a važan je i kao autor prve knjige u cijelosti posvećene Držiću.