INTERTEKSTUALNOST

INTERTEKSTUALNOST. Mnogi su književnici iz XIX., a još više iz XX. st. posezali za biografijom i djelima Marina Držića kao predloškom za intertekstualno poigravanje.

God. 1893. Milan Šenoa objavio je u Viencu dramu Kako vam drago, čija se radnja zbiva u Dubrovniku 1571, a kao likovi pojavljuju se Marin Držić, Cvijeta Cucerić, Dinko Ranjina i Petar Bunić. Nadimak Vidra zamijenjen je nadimkom Jegulja, Držić je prikazan kao dobrohotni, ali oštroumni i spretni mladi gospodin koji povezuje odmetnute muževe s njihovim suprugama i mlade zaljubljenike. Umetnuti Držićevi i Ranjinini stihovi zapravo su vakantni citati, mistifikacija ostvarena u ritmu brojalica. U romaneskni opus Miroslava Krleže uključeno je razmišljanje negromanta Dugoga Nosa o ljudima nahvao. Držićevi »obrazi od mojemuča, od papa-gala«, Krležine su priučene »papige i majmuni, barbačepi«, »žene polakše pameti« Krležine su »plave mondene čarape«. Ivan Bakmaz autor je Pastirske igre (Polet, 3. III. 1968), dorađene i izvedene pod naslovom Kupido. U lociranu (negdje oko Krke), a ne idealnu dubravu uvodi likove Skupa, Kupida, Grube, Radata, Vile, Dragića. Kupido – koji po nalogu Vile strelicama ranjava slučajne prolaznike Radata, Vučetu i dr. – poželi doživjeti idealiziranu, eteričnu ljubav, koja će se međutim pretvoriti u krvavu smrt. Bakmaz nije polemizirao s Grižulom kao djelom, nego s konvencijama pastoralnoga žanra. Tipični lik škrca Skupa po ideološkom određenju u Bakmazovu će tekstu »postati opsesioniran zemljom kojoj je potrebno obnoviti životne sokove« (D. Foretić, Bakmazov theatrum mundi, Vjerodostojni prizori, 1980), a po očinskoj senzibilnosti psihološki se više približiti Abramu Mavra Vetranovića nego Držićevu Skupu. Vučeta pak slijepo vjeruje u Ideju: »Radi ostvarenja ideje moguće je na periferiji učiniti sve što je potrebno ostvarenju Ideje. Pa čak i ubiti. (…) Premda vjeruju u istu ideju, Vučeta i Toma gaje dvije različite ideologije: apolonijski i dionizijski princip se ni u ideji socijalizma nikako ne mogu pomiriti« (D. Foretić). Marijan Matković posvetio je opsežan esej Držićevu djelu (Marin Držić danas, 1967), a u drami General i njegov lakrdijaš (1969) među likovima nalazi se i glumac Miho iz Pomet-družine. Drama počiva na četiri ravnopravna podteksta: govoru Dugoga Nosa, Pometovim monolozima, Krležinim Baladama Petrice Kerempuha i Seljačkoj buni Augusta Šenoe. Glumac Miho u drami ima funkciju kakvu ima Pomet u Dundu Maroju: podastire pometovsku teoriju akomodavanja koja se u trenutku velikih iskušenja ne pokazuje efikasnom, citira stihove iz Hekube, najavljujući tragičan epilog. Miho govori ijekavsko-ikavskim govorom renesansnoga Dubrovnika, no povremeno i knjiž. jezikom ili pak rabi pseudocitate. Boris Senker, Tahir Mujičić i Nino Škrabe autori su farse u dva čina Novela od stranca ili Firenze, stanotte sei gala (napisana 1973/1974; Prolog, 1975, 22). Središnji je lik Držić, ingeniozni komediograf, ali i gnjevni urotnik koji negromancijom stvara idealnoga čovjeka, dvoranina Marina Darsu, smještajući ga u idealni grad Firencu, u kakav bi se pod upravom Cosima I. Medicija mogao preobraziti i Dubrovnik. No utopija se promeće u pakao, mit u okrutnu zbilju. U drami Držićev san (Prolog, 1979, 41–42) Slobodan Šnajder problematizira odnos umjetnosti i politike, prevratništva i konformizma. Povezuje mladoga i staroga Držića, ali ne kao oponente, nego kao »jedno te isto iskustvo služenja, ali i pobune, ljigarenja, ali i urote« (S. P. Novak, Povijest hrvatske književnosti, IV, 2004). Građu je crpio iz historiografskih radova Jorja Tadića. U romanu Vidra (1980) Feđa Šehović prepleće urotnička pisma, citate iz pojedinih komedija, podatke iz Držićeva života, stvarne osobe renesansnoga Dubrovnika, a sve to izlaže u formi retrospektivne fiktivne Držićeve ispovijedi. Tonko Maroević autor je dramskoga teksta Dundo Marojević ili Otac u Rimu (Mogućnosti, 1983, 10–11), u kojem se, kao i u Dundu Maroju, tematiziraju problemi otac – sin, nostalgija za zavičajem, privlačnost, ali i odbojnost Rima. Razgovore Jurka (zvanoga Dundo) i žene Perine, slikara Bogdana, don Marina i Rimljanke Laure, Maroević je prožeo citatima iz Držićeva djela, istodobno se poigravajući fonetskom homologijom imena Držićeva lika i vlastita prezimena. Rafo Bogišić je i inače u znanstv. radovima blago beletrizirao gradivo o Držićevu životu, što se osobito dade primijetiti u monografiji Marin Držić sam na putu (1996). Oporuka Marina Držića (1985) fiktivna je ispovijed oronula starca koji u sobi venecijanskoga dominikanskoga samostana potkraj travnja 1567. rezignirano rezimira vlastiti život: »Trebalo bi i oporuku napisati. A što napisati, što ostaviti? Knjige u ovoj škrinji, i one u Dubrovniku ostat će nećaku, Marinu Vlahovu. Tu je u Mlecima, doći će večeras k meni. On će dundovijem putem. Tijelo moje fratri će predati Zanipolu, u mrak ispod svodova crkve, u mrak bezimene grobnice. I tamo u društvu, a opet sam. Uvijek sam. Ostaju samo misli moje i duša moja. Kome njih da ostavim? Njih, ako mogu, neka preuzmu oblaci, neka ih podignu visoko i zaplove s njima tamo dolje prema mom Dubrovniku… I to je sve…«. Matko Sršen u knjizi Pomet Marina Držića: rekonstrukcija (2000), poslužio se Dundom Marojem u čijim je prolozima i dramskoj radnji pronašao tematska uporišta, zagovarajući tezu da Pomet i Dundo Maroje čine duologiju nazvanu Komedija od Pometa: Pomet je prvi dio Dunda Maroja, Dundo Maroje je drugi dio Pometa. Izgubljene dijelove Držićevih drama nadopisali su Mihovil Kombol (Skup, 1950; Dundo Maroje, 1955), Frano Čale (Tripče de Utolče, 1955), Ranko Marinković (Dundo Maroje, 1964), Antun Šoljan (Negromantov prolog, Negromantov epilog, 1981). Reference na Držićev život i djela prisutne su u pjesmama Vinka Vilića (Gianpolo), Antona Masle (Pjesma gradu), Stijepa Stražičića (Dundo Maroje), Nikole Milićevića (Dum Marin Držić), Josipa Pupačića (Tu je blizu ljeto), Slavka Mihalića (Posljednji monolog Marina Držića), Radoslava Dabe (Darsa u Mletczih), Zvonimira Mrkonjića (Oto brijeme ašašina), Mate Jerinića (Dugovi), Andrije Vučemila (Nedovršena molitva u Veneciji), Rajka Glibe (Oda Marinu Držiću), Stijepe Mijovića Kočana (Pločice), Josipa Škerlja (Čekajući Marina Držića), Joze Mršića (Moj dum Marine), Luka Paljetka (Marin Držić, Romanca o Anici Tudizić i dičnom kapetanu Boni, Kolo od sreće, Fortunina vrata), Vlade Lončara (Oni imaju), Ante Matića (Govorio sam Marinu Držiću), Jakše Fiamenga (Korabljica),Željka Hasana Markova (Oda vinu), Slavka Jendrička (Metafizika razglednica Marina Držića), Luje Medvidovića (Čuvarkuća), Petra Opačića (Vidri, ki u druge dubrave skonča), Mladena Vukovića (Sveti Vidra), Fabijana Lovrića (Pjesni ljuvene), Nikole Šimića Tonina (Marin Držić), Ivice Šušića (Sve je nahvao), Marija Bilića (Gospar gosparum), Nevena Duževića (O Marinu Držiću), Ljiljane Tadić (Vidra na suncu), Mile Pavičević (Tirena, Kupidon).