HYRKKÖNEN, JUKKA

HYRKKÖNEN, JUKKA, finski slavist (Turku, 29. I. 1942 – Helsinki, 20. V. 1981).

Bio je profesor na Sveučilištu u Helsinkiju. Pisao je o utjecaju tal. jezika na hrvatski u juž. dijelovima Hrvatske. Jezikom Držićevih djela bavio se u radu Neke pojedinosti o Držićevu vokabularu (1969). Polazeći od zapažanja da nekih talijanizama tijekom XVI. st. još uvijek nema u tal. književnosti, zaključuje da se podrijetlo tih riječi u Držićevu opusu nalazi prije u hrvatskoj nego u tal. književnosti (npr. kolarin, malankonik, paulin, skrobućat, špalmata). Navodi primjere etimološki razriješenih, ali zanimljivih riječi, potom donosi i drukčije etimološko podrijetlo te ispravlja pogrešna značenja (npr. ajer, narikla, kundurica). Bavi se izrazima koje pretežito rabe sluge i ostali neškolovani ljudi. Etimologija tih riječi ugl. je jasna, ali ima i takvih koje su podrijetlom sasvim nepoznate (npr. napetrit se, pasalijer, pundurilja). Kao najvažniju glasovnu promjenu navodi promjenu suglasnika v>b, p>f, f>p, a jedanput i t>f. Smatra da je riječ o hipokorektnim izrazima (bersat umjesto versat, ferikulo umjesto perikulo, garopalak umjesto garofalak, paganio umjesto faganio). Utvrdio je da su Držićevi talijanizmi većinom došli iz toskanskoga, odn. starotoskanskoga govora, koji je služio kao knjiž. jezik u Italiji, dok je manji dio iz mlet. dijalekata. Diferencijaciju povezuje s razlikama između gradskog i seljačkog svijeta: neobrazovani su se više služili mlet. izrazima, dok je plemstvo u školama učilo toskanski. Dolores Grmača