HABSBURGOVCI

HABSBURGOVCI, europska dinastija njemačkog podrijetla, nazvana po dvorcu Habichtsburg u švicarskom kantonu Aargau.

Rodonačelnik obitelji bio je grof Guntram (umro o. 950), čiji su potomci već od XI. st. držali velike posjede u Alsaceu, Švapskoj i Švicarskoj. U prvoj pol. XIII. st. obiteljski posjedi podijeljeni su između Rudolfa i Albrechta. Grof Rudolf bio je začetnik laufenburške linije, koja je izumrla 1415, a od Albrechta potječu kasniji njemački, hrvatsko-ugarski i španj. vladari.

Albrechtov sin Rudolf I. (1218–91) bio je 1273. izabran za njem. kralja, a pobjedom nad češ. kraljem Otokarom II. (1278) obitelj je stekla Austriju, Kranjsku, Koruškui Štajersku, odn. austr. nasljedne zemlje, čime je bila stvorena podloga za uspon dinastije. Rudolfov unuk Albrecht II. (1298– 1358) učvrstio je vlast u Kranjskoj i Koruškoj, a nakon 1335. stekao je obalu Kvarnera, čime su Habsburgovci prvi put došli u posjed hrv. zemalja. Nastojeći osnažiti položaj Habsburgovaca u Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti, Rudolf IV. (1339–65) dao je sastaviti Veliki privilegij (Privilegium maius), krivotvorinu razotkrivenu u XIX. st. Istodobno je sklopio baštinske ugovore s ug. Anžuvincima (1361) i Luksemburgovcima u Češkoj (1364), a njegov brat Leopold III. (1351–86) sklopio je ugovor s grofovima Goričkim prema kojem Habsburgovci nasljeđuju grofoviju Istru s Pazinom i Belu krajinu (1364). Nakon smrti Sigismunda Luksemburgovca 1437, Albrecht II. (V.) (1397–1439) baštinskim ugovorima stekao je njemačku, hrvatsko-ugarsku i češ. krunu te je bio prvi Habsburgovac koji je pod svojom vlašću objedinio austrijske, češke, ugarske i hrv. zemlje. Njegov sin Ladislav V. Postum (1440–57) bio je pod zaštitom Fridrika III. (IV.) (1415–93), koji je kao njem. kralj (od 1440) i rim.-njem. car nastavio habsburšku politiku pretenzija na krunu sv. Stjepana. Od Fridrika III. pa sve do kraja postojanja Svetoga Rimskog Carstva (1806), osim 1740–45, carska je kruna de facto bila nasljedna u dinastiji Habsburgovaca. Fridrik je bio prvi Habsburgovac okrunjen carskom krunom (1452), kao i posljednji car okrunjen u Rimu. Smrću Ladislava, koji je kratko vrijeme vladao Ugarskom i Hrvatskom, Fridrik je ponovno okupio habsburške zemlje pod svojom vlašću. U obračunu s grofovima Goričkim stekao je i njihove posjede, a 1471. kupio je Rijeku. Fridrik je bio tvorac gesla »Austriji je vladati cijelim svijetom«, koje su njegovi nasljednici pokušali provesti.

Njegov sin Maksimilijan I. (1459–1519), vladar iznimne humanističke kulture, najviše je pridonio stvaranju habsburške dinastičke moći u eur. razmjerima. Nastavio je širiti habsburške posjede ženidbenim vezama te je brakom s Marijom Burgundskom (1477) stekao Burgundiju. Iako je time pretvorio Habsburgovce u jednu od najmoćnijih eur. dinastija, upleo se u trostoljetni sukob s Francuskom. Požunskim mirom (1491) s hrv.-ug. kraljem Vladislavom Jagelovićem osigurao je nasljedno pravo Habsburgovaca na ugarsku i hrv. krunu, što im je osiguralo širenje moći u Srednjoistočnoj Europi. God. 1508. uzeo je, uz pristanak pape Julija II., naslov »izabranoga rimskoga cara« isključivši prvi put papu iz krunidbene ceremonije. Otada su njem. kraljevi (osim Karla V.), odmah nakon izbora za kralja, uzimali carski naslov. Dvostruka bračna veza sa španj. dvorom (brak Maksimilijanove kćeri Margarete sa španj. prijestolonasljednikom Ivanom Aragonskim te njegova sina Filipa Lijepog s Ivanom, sestrom Ivana Aragonskog) omogućila je Habsburgovcima dinastički uspon bez pov. presedana pa su Maksimilijanovi unuci – Karlo V. i Ferdinand I. – postali baštinici dinastičke moći. Maksimilijan je kao svojega nasljednika povlašćivao Karla, koji je za njegova života upravljao prvo burgundskim posjedima od 1515, a od 1516. i španjolskima kao kralj Karlo I. Nakon smrti djeda Maksimilijana I., u siječnju 1519, stekao je i austr. nasljedne zemlje. Dolazak na vlast Karla V. (1500–58) podudario se s dvama epohalnim izazovima u eur. povijesti – reformom Crkve i reformom Carstva. Car, pobožan čovjek humanističke kulture i svjetskih obzora, iako otvoren za promjene, bio je zarobljenik tradicijskih matrica kršćanskog imperijalnoga univerzalizma. Kršć. univerzalizam Karla V., kao ni njegovo shvaćanje »vječnog mira«, nisu mogli riješiti konfesionalne ni soc. izazove u njem. društvu, a njegovo poimanje političkog, imperijalnog univerzalizma bilo je stalni uzrok ratova, osobito s Francuskom. Karlo V. upustio se u bitku za svj. vlast, koju, dakako, nije mogao voditi bez papinske potpore. Bio je vladar carstva u kojem »sunce nikada ne zalazi«. Pod njegovom vlašću bili su Kastilja s Navarrom, Granadom i španj. posjedima u Americi, Aragonija s Valencijom i Katalonijom, Napulj, Sicilija i Sardinija, Nizozemska, Burgundija i Württemberg te austr. nasljedne zemlje, koje je 1521. dao na upravljanje bratu Ferdinandu I. Ratovao je sa Sulejmanom II. Zakonodavcem na Podunavlju i u sjev. Africi te je 1535. osvojio Tunis, a u Americi je proširio svoje posjede na Meksiko i Peru utemeljivši španj. kolonijalno carstvo. Nakon što je 1530. okrunjen za cara, kao posljednji car Svetoga Rimskoga Carstva kojega je okrunio papa, postao je polit. zagovornik papinske crkve, što je smanjilo mogućnost njegove komunikacije s reformacijskim pokretom te je 1521. Martin Luther carski izopćen na saboru u Wormsu. Od tada, preko proglašenja Confessio Augustana (1530) do prvoga vjerskog rata na njem. tlu protiv protestantskoga Schmalkaldenskog saveza 1546/47, dakle nakon početka Tridentskoga koncila (1545), nije se naslućivalo nikakvo rješenje otvorenih konfesionalnih pitanja. Franc. upletanje u unutarnjemačke odnose, kao i apsurdne situacije u kojima je franc. kralj Henrik II. branio »njemačke slobode« u sporazumu s protestantskim staležima i istodobno zauzimao Metz, Toul i Verdun (1552), bili su povod da se pobunjeni knezovi iste godine sporazume s njegovim bratom Ferdinandom I. (Passau, 1522), odnosno da 1555. na saboru u Augsburgu bude proglašen vjerski mir. Godinu dana nakon Augsburškoga vjerskog mira Karlo V. je abdicirao. Sinu Filipu II. (1527–98) prepustio je vladavinu u Napulju, Nizozemskoj, Španjolskoj i Zapadnoj Indiji, a carske se krune odrekao 1556. u korist svojega mlađega brata Ferdinanda, čime su se Habsburgovci podijelili na španj. i austr. granu.

Ferdinand I. (1503–64) i njegov nasljednik Maksimilijan II. (1527–76) pripadali su generaciji konfesionalno miroljubivih političara, koji su nastojali iskoristiti prednosti vjerskoga mira. Međutim, habsburške ambivalencije u vjerskoj politici i dalje su bile neizbježive pa je Maksimilijan II., iako u biti protestant, legalizirao kat. obnovu, proglašujući 1566. članke Tridentskoga koncila.Španj. grana Habsburgovaca izumrla je 1700, što je izazvalo Rat za španjolsku baštinu (1701–14), dok su austr. Habsburgovci izumrli 1740, što je izazvalo Rat za austrijsku baštinu (1740–48). Ipak, nasljednica zadnjega austr. Habsburgovca Karla VI. (1685–1740), Marija Terezija (1717–80), udala se za Franju Stjepana, lotarinškog vojvodu pa se od tada dinastija Habsburg u toj liniji zove Habsburg-Lothringen te je vladala Habsburškom Monarhijom do njezina raspada. Nakon Napoleonova proglašenja carem 1804, Franjo I. (II.) (1768–1835) iste se godine proglasio nasljednim carem Austrije, a 1806. Napoleon je ukinuo Sveto Rimsko Carstvo. Od sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. Habsburgovci su nosili titulu careva Austrije i kraljeva Ugarske. Prvi svj. rat i nesposobnost vladara da udovolje nac. težnjama naroda doveli su do raspada Habsburške Monarhije, čiji je posljednji car Karlo I. (IV.) (1887–1922) abdicirao 11. XI. 1918.