GRADISCA D’ISONZO (hrv. GRADIŠKA NA SOČI)
GRADISCA D’ISONZO (hrv. GRADIŠKA NA SOČI), gradić u sjevernotalijanskoj pokrajini Friuli-Venezia Giulia, desetak kilometara udaljen od područnog upravnog središta Gorizije (Gorice) i Monfalconea (Tržiča), grada i luke na obali Tršćanskog zaljeva.
Gradisca d’Isonzo, mletačka utvrda, XV. st.
Podignut je u XV. st. na lijevoj obali rijeke Soče (Isonzo) kao važna mletačka pogranična utvrda, vojnostrateško uporište i sjedište područnoga kapetanata Goričke grofovije. U povijesnim se vrelima naselje spominje od XII. st., a isprva je bilo pod vlašću akvilejskoga patrijarha. Pod mlet. vlašću naselje je u graditeljskom pogledu poprimilo tipična venecijanska fortifikacijska i urbanistička obilježja. Kako bi se suprotstavili sve većoj opasnosti od Turaka, koji su od kraja XV. st. sve češće u pljačkaškim pohodima upadali u Furlaniju, Mlečani su u Gradisci podignuli novi fortifikacijski sustav obrambenih zidina oko naselja, s jakom tvrđavom (castello) i bastionima. Te su graditeljske zahvate poduzimali Enrico Gallo, Giacomo Contrino i drugi. Među obrambenim kulama veličinom i ljepotom ističe se Torrione della Campana te više lijepo oblikovanih ulaznih vrata (porte). God. 1500. ondje je boravio Leonardo da Vinci, kojem je bilo povjereno da pronađe djelotvoran način sprečavanja prelaska rijeke neprijateljskoj vojsci te stvaranje sustava zaštite od poplava. Kad je 1508. izbio rat između Venecije i Cambraiske lige, koju su sklopili car Maksimilijan I., papa Julije II., Luj XII. i Ferdinand Aragonski, Gradisca se pokazala iznimno vojnostrateški važnom. Carska je vojska godinama neuspješno opsjedala utvrdu sve dok ju 19. IX. 1511. Maksimilijan I. napokon nije zauzeo. To se dogodilo tek pošto su branitelji, iznemogli i desetkovani kugom, doživjeli izdaju Antonija Savorgnana i tako bili prisiljeni na predaju.
U prosincu 1545. austr. plemić Christoph Rogendorf, čiji se otac istaknuo kao vojnik i dvoranin cara Karla V. i njegova brata Ferdinanda I., stigao je u Dubrovnik. Zbog nesuglasica s bečkim dvorskim krugovima, odlučio je napustiti domovinu i, pod izlikom navodnoga hodočašća u Svetu zemlju, pristupiti Turcima. Dubr. vlada priredila mu je srdačan doček i odlučila da Držić bude jedan od njegovih »zabavljača« prilikom boravka u gradu. Posredovanjem Marina Stjepanova Džamanjića Držić je postao Rogendorfov komornik. Na Božić 1545. iz Beča je došla vijest kako je spor s austr. dvorom izglađen pa je Rogendorf napustio Dubrovnik te otplovio natrag prema Senju i Gradisci. U Gradisci se kraće vrijeme zadržao, sastavši se s Mihom i Pavlom Bočinčićem, koji su godinama djelovali protiv Dubrovačke Republike. Kralj Ferdinand I., koji ih je uzeo u zaštitu i potpomagao, smjestio ih je u Gradiscu. Tadašnji namjesnik Gradisce ugostio je Rogendorfa u svojoj kući, gdje se tajno sastao s Bočinčićima i uručio im pisma iz Dubrovnika. Na molbu Miha Bočinčića grof je uzeo u službu njegova sina Marina, nakon čega su otišli u Beč. Držić, koji se u grofovoj službi zadržao puna tri mjeseca, napustio je Rogendorfa te se sred. svibnja 1546. vratio u Dubrovnik. (→ ROGENDORF, CHRISTOPH)
