FOTEZ, MARKO

FOTEZ, MARKO, hrvatski redatelj, kazališni povjesničar, pisac i prevoditelj (Zagreb, 31. I. 1915 – Beograd, 3. XII. 1976).

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1939 (povijest hrv. književnosti, hrv. jezik i staroslavenski, češki i njem. jezik), a doktorirao 1942. tezom o Stjepanu Miletiću. Od 1974. bio je viši znanstv. suradnik u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU (danas Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU). Jedan je od utemeljitelja skupa Dani Hvarskog kazališta. Prevodio je drame s češkoga, njemačkoga, poljskoga, ruskog i engl. jezika. Pisao je pjesme (Pjesme lutanja, 1942), putopise, eseje i feljtone (Kazališni feljtoni, 1943; Mozaik, 1944; Theatralia, 1944; Eseji i feljtoni, 1982), autor je drama Ujak (1943) i Četvorka (1945), uredio je više knjiga i kaz. publikacija. Dubrovačke ljetne igre objavile su mu knjigu Putovanje s Dundom Marojem (1974) o suvremenom životu M. Držića i komedije Dundo Maroje, ali i Fotezovu udjelu u njezinu nacionalnom i europskom kaz. proboju. Zbog naznaka teatrološkog pristupa redateljskoj i izvedbenoj rekonstrukciji Dubravke (Adam Mandrović, S. Miletić, Josip Bach, Branko Gavella, Tito Strozzi) ističe se tekst Pozorničke vrednote Gundulićeve »Dubravke«. Od svojega uzora Miletića naslijedio je interes za Williama Shakespearea, naklonost prema Dimitriji Demetru, ali i potrebu istraživanja inozemnoga kaz. života, od nevještih i izvjestiteljskih zapisa u knjizi Mozaik (1944) do Kazališnih hodočašća (1981), gdje je donio novosti o dramskim i scenski recentnim zbivanjima u Europi i Americi (prvi je pisao o Peteru Brooku, mjuziklu i glumačkim bravurama Richarda Burtona). U zagrebačkom HNK-u 1940. postavio je komediju Baron Tamburlanović nepoznatoga kajk. autora, 1943. Plakira, u tom razdoblju bavio se i opernom režijom (Domenico Cimarosa, Tajni brak; Gioacchino Rossini, Seviljski brijač). Kao ravnatelj Drame u splitskom HNK-u 1940, u Osijeku 1942/43, kao prvi intendant zadarskoga kazališta 1945. i prvi ravnatelj Hrvatske drame u Rijeci režirao je Ukroćenu goropadnicu i Kako vam drago W. Shakespearea, Fausta Johanna Wolfganga Goethea, Večeras improviziramo Luigija Pirandella, Juditu Marka Marulića, Dubravku Ivana Gundulića, Tomislava S. Miletića, Hasanaginicu Milana Ogrizovića, I Lela će nositi kapelin M. Begovića. U spomenutim gradovima udomaćio je Dunda Maroja kao svoj temeljni redateljsko-prerađivački uspjeh (HNK Osijek, 1939, 1944; Gradsko kazalište, Hvar, 1940; HNK Split, 1940; Hrvatsko državno kazalište za Primorje, Dubrovnik, 1943; Dramski studio,Split, Foaje Općinskoga kazališta, 1944; Narodno kazalište, Šibenik, 1945; Narodno kazalište Ivan Zajc, Rijeka, 1947; Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 1949). Kraće je vrijeme bio redatelj u Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu 1948 (Dundo Maroje, 1948, 1949), a zatim u Beogradskom dramskom pozorištu 1948–53 (Pet godina u Beogradskom dramskom pozorištu, Rad JAZU, 1962, 326). Na Lovrjencu je 1952. postavio Shakespeareova Hamleta, koji označava eur. priznanje Dubrovačkih ljetnih igara. Poslije je prešao u slobodnu umj. profesiju. U razdoblju 1952–62. režirao je u Subotici, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Sarajevu, Beogradu te Poljskoj, Nizozemskoj i Engleskoj. Bio je ravnatelj Drame HNK u Splitu 1967–69, gdje je 1966. postavio tragikomediju Vlaha Stullija Kate Kapuralica. Posljednjih je godina svojega kaz. stvaralaštva režirao Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika Petra Hektorovića (1968), a postavu Atalante Junija Palmotića pred kazalištem na Hvaru, prema njegovoj zamisli, dovršio je Miše Martinović (1976).

U oživljavanju Držićevih drama za scenu smatrao je da treba prikazati što je u njima univerzalno (»duh predstave«), pri čemu se vodio dvama dramaturškim načelima: sažimanje teksta i mogućnost gledateljske recepcije djela. Smatrao je da nije nužno poštivati originalni jezik, da u inscenatorskom smislu ne treba doslovno rekonstruirati vrijeme te da glumački »stil igre« ne smije biti opterećen »klasičnom interpretacijom«. U tom je ključu kao dvadesettrogodišnjak režirao i vlastitu adaptaciju Dunda Maroja (seminarski rad kod Franje Fanceva) – koju je ponudio ravnatelju drame Dubravku Dujšinu – u zagrebačkom HNK-u 1938. U potonjim napisima isticao je da je njegova režija bila »prijelomna«, da je postigla »uspjeh kakav nije postiglo nijedno naše dramsko djelo ni po broju izvedbi u Jugoslaviji, a pogotovo po prodoru u inozemstvo« (Naša klasika na suvremenoj sceni, 1969), da »Držićeva renesansa na suvremenoj sceni počinje god. 1938« (Marin Držić u svjetskoj literaturi i na svjetskim scenama, 1976), prvoj izvedbi nakon praizvedbe 1551. Držiću su ga privukla četiri obilježja njegova dramskog opusa: tipovima je dao osobine živoga čovjeka, komika, realizam, sposobnost da se iz pojedinačnoga stvori opće. Smatrajući da »cjelina nije bila dovoljno plastična« (zbog čega je Dunda Maroja trebalo sažeti), da je jezik suvremenom gledatelju nerazumljiv, a da adaptacija treba istaknuti »životnu radost« te da scenska interpretacija mora odražavati »držićevski renesansni duh«, original je uvelike skratio, izostavio talijanizme, posuvremenio jezik, osmislio završetak, a važnije su intervencije sljedeće: pet činova smanjio je na tri; ostavio je samo šesnaest likova; drugi prolog dodijelio je Pometu; ujedinio je Pometa i Tripčetu Kotoranina u jedan lik (što je poslije priznao kao pogrešku, jer je Pometu »podmetnuo kotorski naglasak«); ostavio samo jednog oštijera; Ugove replike sveo na minimum, a u dijalog između njega i Pometa uklopio madrigal koji Ugo pjeva pod Laurinim balkonom s tekstom kompiliranim iz Držićeve lirike, poglavito pjesme br. 2 (Lipota od danice sve zvizde dobiva); izbacio je lik Dživulina Lopuđanina; replike Pȅrina bratučeda Dživa dodijelio je Babi; na početku drugoga čina razgovor između Pometa i Petrunjele komponirao je od replika iz nekoliko scena; Bokčilov monolog sastavio je od Pometovih (II, 1) i Tripčetinih replika (II, 3); lik Sadija spojio je s likom rim. trgovca Lessandra; izostavio je Gianpaula Oligiatija; dio iz Laurina monologa u III, 4 dodijelio je Popivi, a Laura je dobila samo jednu repliku; od originalne scene u III, 18 (razgovor između Pȅre i Babe) ostao je samo dio, a Baba izgovara Dživov tekst iz III, 2; prvi prolog negromanta Dugoga Nosa pretvorio je u intermezzo između drugog i trećeg čina, a izgovorio ga je Pomet; treći čin započeo je sažimanjem teksta iz IV, 1, 2; skratio je Pometov monolog u IV, 3; izostavio Gulisava Hrvata, a njegove replike dodijelio Ondardu; u IV, 4 izostavio je Petrunjelu te ju premjestio u scenu Dundova neprepoznavanja Mara; izostavio je prizor s Mazijom i scenu s Pavom Novobrđaninom, Grubišom i Kamilom; izgubljeni kraj komedije riješio je tako da je za »temeljnu nit« raspleta uzeo motiv prepoznavanja – Laura treba saznati da je Ondardova kći, a gl. ulogu u tome ima Pomet, govoreći replike uzete iz raznih scena originala, dok Baba, među ostalim, govori dio preuzet iz Mionina monologa iz Grižule (IV, 4). Komedija završava pjesmom koju svi zajedno pjevaju. Druga verzija adaptacije nastala je 1948. za izvedbu u Jugoslovenskom narodnom pozorištu u Beogradu (1949), na poziv Bojana Stupice, a u suradnji s Elijem Fincijem (koji nakon izvedbe Dunda Maroja u režiji Mladena Škiljana više nije hvalio Fotezovu adaptaciju): uveden je lik Sadija (»Sadi je već postojao u prvoj verziji, ali smo ga izostavili zbog predratnih prilika: Sadi bi tada neminovno mogao biti iskorišten za izrugivanje svojoj rasnoj pripadnosti, a to nije bila ni autorova niti naša namjera«), pazilo se na veće poštivanje originala te na drukčije uklapanje prologa Dugoga Nosa (O preradbi Dunda Maroja, 1961).

God. 1939. preradba je tiskana pod nazivom Dundo Maroje: komedija u tri čina. Njegov je adaptacijski pristup iz 1938. ugl. hvaljen, no osporavali su ga Ranko Marinković (Naš Molière: Držić – Fotez i Dundo Maroje, 1938) i Ljubomir Maraković (Obnova dubrovačke klasike, 1938), osobito se njegova verzija kritizirala nakon režije integralnog teksta Dunda Maroja M. Škiljana (Zagrebačko dramsko kazalište, 1955), a kao gl. predstavnika protivnika adaptacije istaknuo je Branka Gavellu, kao i činjenicu da su i drugi režiseri manje-više intervenirali u Držićeve tekstove. Ipak, Fotez je bio uvjeren u ispravnost vlastitoga postupka: »Što se obrade Dunda Maroja tiče – ostaje moje uvjerenje da sam renesansnu palaču te komedije provjetrio, da sam je učinio udobnim boravištem današnjeg čovjeka, po suvremenijem projektu za čije je ostvarenje ipak upotrijebljen isključivo Držićev građevni materijal. I ostaju gotovo četiri hiljade predstava u Držićevoj domovini, prijevodi na dvanaest svjetskih jezika i stotine izvedaba u četrnaest evropskih zemalja« (Dundo Maroje kod nas – prije i poslije rata, 1961). Fotez je obrazložio i svoju režiju Skupa (HNK Split, 1958) u tekstu Uz scensku postavu Držićeve komedije Skup (1958), gdje je iznio tezu da tu komediju ponajprije treba motriti kao realističku, »čistu karakternu dramu« s jakom moralnom poukom (osuda škrtosti kao mane), pri čijoj scenskoj postavi treba voditi računa o izgrađivanju karaktera i njihovim odnosima, biljezima vremena i duhu renesansne komedije, a kroz tri gl. motiva: ljubav, odnos prema novcu, odnos između gospodara i slugu. U radu je izložio viđenje svakog lika, posebno se osvrnuvši na likove slugu i godišnica, s tim što je u radnju uveo i lik »dum Marina«, kojega u originalu spominje Skup (IV, 3), a koji »treba da bude prikazan kao crkveni činovnik bez ikakve religiozne aureole, ali s naglašenim smislom za uživanje u svemu«. Isti postupak sažimanja poduzeo je u adaptaciji Grižule (HNK Zagreb, 1943), dok je za izvedbu Novele od Stanca primijenio drukčiji dramaturški postupak: skraćenu Tirenu uklopio je kao predstavu u realističku fabulu Novele (Dubrovačke ljetne igre, 1952). Premda osporavan, Fotez se i dalje vraćao Držićevim djelima (Dundo Maroje: HNK Split, 1959, 1967; Narodno kazalište Ivan Zajc, Rijeka, 1973; Plakir: Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 1951; Skup: HNK Split, 1958; HNK Osijek, 1967; Narodno kazalište Ivan Zajc, Rijeka, 1967). Režijama Plakira (1951) i Shakespeareova Sna ivanjske noći (1954) u parku Gradac utemeljio je koncepciju festivala Dubrovačke ljetne igre i njegovih predstava na otvorenu prostoru.