FILOZOFIJA

FILOZOFIJA. U užem se smislu renesansna filozofija dijeli na renesansni platonizam i renesansni aristotelizam; izvan te podjele navodi se renesansno utopijsko mišljenje i renesansna prirodnofilozofska, mistička i alkemijska literatura.

Hrv. filozofi toga doba djelovali su u talijanskom (djelomično i njemačkom) kult. krugu. Posebno se ističe Dubrovnik, gdje se filozofija njegovala u doticaju s tal. učilištima, ali i na domaćem tlu. Tal. humanizam započeo je s Francescom Petrarcom, čiji su spisi napisani po uzoru na Cicerona i Seneku. Petrarca se priklonio Platonu zbog njegova shvaćanja da je svijet stvoren, čime se usprotivio Aristotelu, koji je držao da je svijet vječan. Ističe i Augustina, koji je bio (novo) platoničar i koji je platonizam uskladio s kršćanstvom. Renesansni humanizam usmjeren je antifilozofski, tj. suprotstavlja se tradicionalnoj (srednjovjekovnoj) filozofiji. Nasuprot vječnim metafizičkim istinama ističe povijesnu (ljudsku) dimenziju istine, nasuprot logičkom izvođenju ističe retoriku, a nasuprot filozofiji prednost daje mitu i filologiji. Središnji problem humanizma, tj. pitanje suodnosa čovjeka i svijeta ne rješava se filoz. kritikom metafizike, nego analizom i tumačenjem riječi, osobito pjesničke. Javljaju se novi prijevodi ant. pisaca (Platon, Plutarh, Aristotelova Politika i Nikomahova Etika). Zadatak studia humanitatis sastoji se u tome da čovjeka učini savršenijim i usmjerenim na društv. zajedništvo. Filologija nije pomoćno sredstvo, nego izvor filozofije. Čitanje treba biti hermeneutika, ulaženje u svijet koji tekst otvara, a istraživanje antike temelj je vlastitoga samoostvarenja (Leonardo Bruni, 1360–1444). Nasuprot srednjovjekovlju, u humanizmu dolazi i do pozitivnog vrednovanja svjetovnoga života. Kako predmet filozofiranja nije više ono općenito i vječno (bitak) iz čega se izvode definicije bića, nego se biće otkriva vremenito i u vremenu, a na njega upućuje naslada – voluptas (Lorenzo Valla, 1407–57). Karakteristika humanističkih i renesansnih filozofa je i svestranost, no oni više ne cijene znanost radi znanosti (teorijsku, nekorisnu znanost), nego po njihovu mišljenju znanost treba koristiti čovjeku. Revalorizira se ljudski rad, a čovjek je shvaćen kao stvaratelj svoje sudbine. Pov. istina, nasuprot racionalnom govorenju, prodire u područje božanskoga, ona upućuje na božansko u čovjeku, ali se ne izražava racionalno nego metaforički (Leon Battista Alberti, 1407–72). Metafora i satira primjerenije izražavaju čovjeka toga doba, koji je svjestan da nosi lažne maske, ali to nipošto ne znači da ih može skinuti. Da bi živio, čovjek mora zadržati masku (Erazmo Roterdamski). Kasni odjek humanističke tematike pokazuje se u djelu Marija Nizolija (1498–1575), koji podvrgava kritici i platonizam i aristotelizam, spoznaju tumači u smislu stvarnoga psih. procesa i priklanja se, nasuprot metafizici, humanističkom idealu stvarne retorike. Renesansni platonizam započeo je dolaskom Georgija Gemista Plethona (1355–1450/52) na ekumenski koncil u Firenci (1438–39). God. 1423. postaje u Italiji poznat cjelokupan Platonov opus, a L. Bruni počinje prevoditi pojedine dijaloge na latinski. Plethon je odlučno zastupao prednost Platonove filozofije pred Aristotelovom. Oko primata Platonove, odn. Aristotelove filozofije razvila se oštra rasprava u kojoj su na Aristotelovoj strani bili npr. Georgije iz Trapezunta (1396–1484) i Teodor Gaza (1398–1475), a na Platonovoj Plethon i Bessarion (1403–72). God. 1459. obnovljena je Platonova akademija u Firenci. Najpoznatiji renesansni novoplatoničari (koji se ipak nisu potpuno distancirali od Aristotela i skolastičke filozofije) bili su Marsilio Ficino (1433–99) i Giovanni Pico della Mirandola (1463–94). U Ficinovu učenju prožimaju se filozofska i teol. tematika; vjera je iznad znanja, no pobožna filozofija i mudra pobožnost u konačnici su identične. Ficinova filozofija sadržava neke asketske elemente koji su u suprotnosti s njegovom filozofijom ljubavi. Plotina drži vjerodostojnim tumačem Platona i priklanja se emanacijskom sustavu. Spoznaja se od Božanskog spušta preko međustupnjeva prema neodređenoj materiji i obrnuto, od materije se preko istih međustupnjeva uspinje prema Božanskom. U duši, koja je »sve u malom« (mikrokozam), koncentrirana je sveukupnost; besmrtnost duše glavna je Ficinova filoz. tema. Njegova filoz. škola i krug učenika koji se oko njega okupljao prozvani su Platoničkom akademijom. Pico della Mirandola često se naziva »prvak sloge« (princeps concordiae), jer je odlučno zastupao tezu da su Platonova i Aristotelova filozofija složne i sukladne. To slaganje uključivalo je (kao i kod Ficina) i Mojsija, Orfeja Hermesa Trismegista, lat. pjesnike i arap. filozofiju. Najpoznatiji je po učenju o čovjeku; za njega je čovjek nedostatno i neodređeno biće čija je veličina u tome što se vlastitom voljom i slobodnom odlukom opredjeljuje za ono što će postati. Iako njegovo djelo obiluje magičnim i mističnim elementima, oštro je kritizirao astrologiju i odrekao joj bilo kakvu spoznajnu relevantnost. Humanistički stav prema retorici nije mu više bio prihvatljiv pa je zastupao strogo filoz. određenje pojmova. Hrvatski renesansni filozof Frane Petris (1529–97), nasuprot Ficinu i Mirandoli, izričiti je antiaristotelovac. Smatrao je da je Aristotel dijelom plagirao stare filozofe (mislioce od Mojsija, Orfeja i dr., do Plotina, Prokla i renesansnih novoplatoničara), a dijelom mu je filozofija ispod razine platoničke filozofije koja promišlja vječno i božansko, jer raspravlja o promjenljivom biću. Zato Aristotelova filozofija uopće nije filozofija, nego mnijenje (doxa). Petris se bavio i poviješću i retorikom, ali ne više na humanistički način. Stvorio je jedini cjelovit novoplatonički sustav u kojem neki elementi (pojam prostora) upućuju u smjeru novovjekovne znanosti i filozofije. Renesansni aristotelovci obično se dijele na averoiste, koji slijede Aristotelova tumača Averroesa, te na aleksandriste, koji u tumačenju Aristotela slijede Aleksandra iz Afrodizije, iako to razlikovanje nije uvijek moguće strogo definirati i dokumentirati. Gl. aristotelovska tematika nije više, kao u sr. vijeku, metafizika, nego psihologija, spoznajna teorija, metodologija i prirodna filozofija. Središte aristotelizma u to doba bilo je Sveučilište u Padovi. Renesansni aristotelovci željeli su se odmaknuti od srednjovj. interpretacije i težili autentičnom tumačenju Aristotela. Najpoznatiji su Pietro Pomponazzi (1462–1525), koji je slijedio aleksandrističku interpretaciju i u Aristotelovu duhu poricao individualnu besmrtnost ljudske duše, te Giacomo Zabarella (1533–89), koji je dao najvažniji doprinos u logici i svojim pojmom regresa uputio u smjeru nastanka novovjekovne znanosti. Renesansnoj filozofiji pripada i »utopističko mišljenje« koje znači kritiku društv. odnosa i projekciju boljeg i pravednijeg društva. Predstavnici su toga smjera Thomas More i Tommaso Campanella, a obojica su kritičari makijavelističke politike. More je želio ispraviti društv. nepravde i zasnovati društvo bez privatnog vlasništva, a Campanella zasnovati državu na znanosti (u tadašnjem smislu tog pojma). Predstavnici renesansne filozofije prirode su Girolamo Fracastoro (1483–1553), Girolamo Cardano (1501–76) i Bernardino Telesio (1508–88). Renesansna se filozofija nalazi na pragu novovjekovne znanosti i mješavina je novoplatoničkih, mističkih i magijskih misli s empirijskim istraživanjima i matematikom. Posebno mjesto zauzima Giordano Bruno (1548–1600), čija se filozofija ne temelji na novoplatoničkom sinkretizmu, ali pod utjecajem Kopernikova učenja ujedno drži da je svemir beskonačan i u stalnoj mijeni. Misao o stvaranju potisnuta je u drugi plan pred idejom o cikličkom vraćanju uvijek istoga. U potonjim spisima sklon je atomističkoj tradiciji. Čovjeka je shvaćao kao mikrokozam, a sve što postoji prikaz je beskonačnoga. U beskonačnosti svemira čovjek se ne gubi, jer je i njegov vlastiti unutar. život beskonačan. Čovjeka ne određuje sudbina, nego hrabrost da se ta sudbina preuzme. Renesansna je filozofija mnogoslojna i raznorodna; renesansni mislioci filozofiraju u duhu različitih filozofskih i relig. tradicija, tako da je primjerenije govoriti o »renesansnim filozofijama« nego o jednoj renesansnoj filozofiji koju određuje jedinstveni stil mišljenja. Zajednički im je možda samo sinkretizam, pokušaj spajanja i ujedinjavanja izvorno raznorodnih učenja.

U Držićevu se opusu može odčitati humanističko učenje o temporalnosti istine, Machiavellijeva praktična filozofija, utopističke ideje, novoplatoničke ideje o ljubavi i ljepoti te ranonovovjekovni stavovi o trima sukcesivnim etapama ljudskoga postojanja (feritas – humanitas – divinitas).