EURIPID
EURIPID, grčki tragediograf (Salamina, 485. pr. Kr. – Pela, 405. pr. Kr.).
Euripid
Suvremenik polit. promjena koje su se zbivale za trajanja Peloponeskoga rata. Družio se s najpoznatijim onodobnim filozofima, ponajprije sa sofistom Protagorom i materijalistom Anaksagorom, od kojih je vjerojatno nasljedovao kritičko stajalište prema etičkim i religijskim pitanjima. U kazališni se život uključio 455. pr. Kr., kada mu je uprizorena prva drama. Napisao je devedeset dvije drame, od kojih je sačuvano, uz manje fragmente, osamnaest tragedija i Kiklop (oko 408. pr. Kr.), jedina sačuvana satirska drama u antici. Najpoznatije su mu tragedije Alkestida (438. pr. Kr.), Medeja (431. pr. Kr.), Hipolit (428. pr. Kr.), Hekuba (oko 424. pr. Kr.), Hiketide (oko 422. pr. Kr.), Elektra (oko 416. pr. Kr.), Trojanke (415. pr. Kr.), Ifigenija na Tauridi (oko 413. pr. Kr.), Ifigenija u Aulidi (405. pr. Kr.) i Bakhe (405. pr. Kr.). U knjiž. povijestima nerijetko se ističu blaga filozofičnost njegovih tragedija i vrhunsko psihol. portretiranje likova, posebice protagonistica, koji su od središnje važnosti za razumijevanje Euripidove tragičke dramaturgije. Euripidov dramski svijet nastanjuju realni likovi iz grč. svakodnevice, koji više nisu samo titanski, ni toliko ovisni o božanskim zahtjevima, a uloga božanskog svijeta i mitologije neprestano se propituje ili u potpunosti dovodi u pitanje. Na planu govornih struktura vidljiva je autorova usredotočenost na snažne, katkad i posve retorizirane dijaloge, a dramska je fabula ugl. složena i, u smislu zapleta koji se u njoj otvaraju, veoma zamršena, zbog čega se nerijetko i razrješava krajnje protuaristotelovskim postupkom deus ex machina. Nešto češće nego njegovi prethodnici, Eshil i Sofoklo, Euripid se služi fabularno informativnim dramskim prolozima, pravim malim ekspozicijama u kojima se ukratko pojašnjavaju okolnosti koje će dovesti do dramskoga zapleta. Euripid je sklon jezičnim igrarijama i arhaizmima, a katkad se koristi i lirskim sekvencama, najviše u duljim i pathosom nabijenim monološkim dionicama protagonistica. Oponašali su ga i cijenili mnogi eur. dramatičari, među prvima Seneka, autor koji je snažno utjecao na europsko dramsko-kazališno ranonovovjekovlje.
U hrv. književnosti XVI. st. njegov je utjecaj posredno vidljiv u Hekubi M. Držića i Jokasti Miha Bunića Babulinovića, koje su prerade tragedija Lodovica Dolcea. U studiji Euripidov utjecaj na Držića i Bunića (1964) Miljenko Majetić ustvrdio je da Držić nije mehanički slijedio Dolceov tekst, nego se na nekim mjestima oslanjao i na Euripidov predložak, dakle na starogrčki izvornik. Frano Čale ponavlja Majetićevu tvrdnju u radu Što je Držiću Hekuba (1969), smatrajući ju i prilogom tezi o autohtonosti Držićeva dramaturškoga postupka: Držić se namjerno distancirao od Dolceova izvornika, nekoliko puta i na nekoliko razina – ne samo u smjeru ant. predloška – ponajprije kako bi istaknuo subverzivni karakter vlastitoga dramskoga teksta.
