ERAZMO ROTERDAMSKI (ERASMUS DESIDERIUS, pr. ime GERRIT GERRITSZOON)

ERAZMO ROTERDAMSKI (ERASMUS DESIDERIUS, pr. ime GERRIT GERRITSZOON), niz. humanist, teolog i filozof (Rotterdam, 27. X. 1466. ili 1469 – Basel, 12. VII. 1536).

Školovao se u Deventeru, a 1492. zaređen je za svećenika. Studirao je skolastičku teologiju u Parizu Collège de Montaigu. Napustivši studij, zaposlio se kao privatni učitelj. Za potrebe učenika napisao je nekoliko spisa (De copia verborum, De ratione studii), koje je poslije objavio u zborniku Razgovori (Colloquia familiaria, 1518). Objavio je antologiju poslovica i izreka klasika Adagia (1500), koju je poslije proširio, a 1503. Upute kršćanskom vojniku (Enchiridion militis Christiani). Doktorirao je teologiju u Torinu 1506, potom otišao u Bolognu i Veneciju, gdje je radio s izdavačem Aldom Manuzijem na objavljivanju komentara klas. tekstova. God. 1509. otišao je u Englesku, gdje je živio kao gost Thomasa Morea i u njegovu domu pisao Pohvalu ludosti (Encomium moriae), satiru na račun izopačenosti Katoličke crkve i nar. praznovjerja, koja mu je donijela slavu širom Europe. U djelu O odgoju kršćanskoga vladara (Institutio principis Christiani, 1516), posvećenu Karlu V. – nasuprot Machiavellijevu vladaru koji mora spoznati kako »da ne bude dobar« da bi preživio u okrutnom svijetu politike – zagovara humanistički obrazovana vladara koji će poslužiti kao model za sve kršć. vladare. Obrazovati vladara znači stvoriti političara koji će istodobno biti i filozof, po platonskom idealu, ali u smislu poimanja filozofije kao moralne doktrine kršćanstva: religija može promijeniti čovjeka iznutra, a ne samo na površini. U početku je bio zagovornik crkv. reforme, no zatečen agresivnošću Martina Luthera, odustao je od pokušaja posredovanja između Luthera i pape. Erazmovi pristaše počeli su se dijeliti na one koji su podupirali Luthera i one koji su htjeli da sam Erazmo povede crkv. reformu. Erazmo se od toga branio i pod pritiskom u djelu O slobodi volje (De libero arbitrio, 1524) napao Luthera, koji mu je odgovorio 1525. pamfletom O ropskoj volji (De servo arbitrio). Erazmo se zatim pokušao opravdati u djelu Zatočnici (Hyperaspistes, 1526). U spisu O slozi u ljubljenoj crkvi (De amabili ecclesiae concordia, 1533) zauzeo se za umjerenost i prevladavanje sukoba u crkvi. U tom je duhu i Žalopojka mira (Querela pacis), jedno od prvih modernih irenoloških djela u kojem se raspravlja o naravi mira i miru kao prijeko potrebnoj sastavnici svake dobre vlasti i odnosa među ljudima i državama. Za protureformacije Erazmo je osuđen ne samo zbog kritike Luthera nego i zato što se zauzimao za vernakularnu Bibliju te što je kritičkim komentarima oslabio crkv. monolitnost. Njegova je djela papa Pavao IV. stavio na Indeks zabranjenih knjiga, a Pio IV. potvrdio je tu zabranu, iako je dopustio izučavanje njegovih manje kritičkih djela. U doba prosvjetiteljstva rehabilitiran je kao jedan od začetnika modernog, antidogmatskog i protuskolastičkoga mišljenja.

Među knjigama koje su 29. VI. 1549. iz Venecije stigle dubr. knjižaru Antoniju de Odolisu iz Brescie nalazilo se i šest primjeraka Erazmova djela Enchiridion militis Christiani. Ipak, kad se Erazmo spominjao u kontekstu opusa M. Držića, navodila se isključivo Pohvala ludosti, ne kao izravni izvor Držićevih misli o mudrosti i ludosti, nego kao potvrda njegove uključenosti u raspravu o toj važnoj temi renesansne filoz. misli. Pritom je najeksploatiraniji bio prolog negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje. Iz povezivanja firentinskih pisama upućenih Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu s negromantovim riječima o ljudima nazbilj i ljudima nahvao, osobito onih dijelova u kojima spominje »dvadesetoricu nenaoružanih, ludih i bezvrijednih nakaza«, pa zatim Dživova monologa iz Skupa (IV, 8), izvođene su tipološke srodnosti Držićeve i Erazmove misli, maska Dugoga Nosa izjednačavana je s Erazmovom maskom Ludosti, superbija i barbarija, lakomost i nerazumnost ljudi nahvao dovođena je u kontekst sličnih Erazmovih teza, koje su dio sveobuhvatnije humanističke rasprave o očovječenju u slijedu feritas – humanitas – divinitas (zvjersko – ljudsko – božansko). Premda ne kaže da je Držić čitao Pohvalu ludosti, Leo Košuta smatra da je Erazmov utjecaj ponajprije vidljiv u karakteriziranju ljudi nahvao: oholi, tvrdoglavi, nepravedni, pohlepni i nemilosrdni, ujedno rečeno barbari (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964), a kao potkrepu navodi dio Dživova monologa: »Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospoctvo u glavi njeko nose s oholasti čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što hoće i scijene njih htjenje da je razum«.