EGZIL

EGZIL (lat. exsilium, exilium), progonstvo izvan domovine; čin slanja neke osobe u progonstvo, odn. prisilni boravak izvan nekoga mjesta, najčešće izvan domovine; mjesto gdje živi prognanik; dobrovoljan odlazak iz domovine iz političkih, moralnih ili vjerskih razloga.

Povijesno su prakticirani razni oblici egzila: vječno progonstvo, progonstvo do smrti (exsilium perpetuum), privremeno progonstvo (exsilium temporale), dobrovoljno progonstvo (exsilium voluntarium).

Prema onome što se danas zna, M. Držić nije bio prognan iz Dubrovnika, no među njegovim bliskim prijateljima dvojica su bila u privremenom progonstvu: Sabo Bobaljević bio je osuđen na petogodišnji izgon jer je mačem po licu, glavi i nosu ranio plemića Paladina Crijevića (Cerva) budući da je javno osramotio njegova oca Miha. Dubrovnik je napustio potkraj 1546. ili poč. 1547, no pomilovan je, izvan domovine proveo je tri godine (10. I. 1550. ušao je u Veliko vijeće). Mavro Vetranović, Držićev rođak po majčinoj liniji, također je bio kažnjen progonstvom zbog samovoljnog odlaska u Italiju 1517, što mu je oprošteno 1522. Konačno, nekoliko je sienskih građana bilo osuđeno na izgon iz grada zbog sudjelovanja u predstavi koja je 8. II. 1542. priređena u kući Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia; premda je u predstavi glumio ljubavnika, Držić je samo opomenut: »Messer Marino Raugeo, rectore di sapientia, ch’intervenne alla commedia, si citi e riprenda in collegio« (»Gospodin Marin Dubrovčanin, rektor kuće mudrosti, koji je pribivao komediji, neka bude prijavljen i ukoren od Zbora«). Leo Košuta smatra da »Držić nije bio kažnjen progonstvom ne samo zato što je bio stranac i rektor, već i zato što je bio klerik i spadao pod kompetenciju crkvenog suda« (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Držić je Dubrovnik napuštao često, ne uvijek iz razloga uobičajenih za ono doba (školovanje, trgovina): s Christophom Rogendorfom 1545. otputovao je za Beč, a u grofovu je pratnju tada stupio – kako je 9. I. 1547. izjavio na saslušanju pred članovima Maloga vijeća Franom Marinovim Kabužićem i Bernardom Gabrijelovim Crijevićem – kako bi »vidio stvari svijeta«; vrativši se u svibnju 1546. u Dubrovnik, već je u jesen ponovno s Rogendorfom otišao za Carigrad, kao tumač. Na tim je putovanjima sreo i stvarne prognanike – braću Bočinčić, kojima je – zbog prohabsburške politike – oduzeto plemstvo i konfiscirana imovina, a oni zauvijek izgnani iz Republike. Iz Bobaljevićeve poslanice Mikši Pelegrinoviću od 7. I. 1557. saznaje se da je Držić u to doba bio u posjetu Pelegrinoviću, u Hvaru ili Zadru, gdje je on tada bio kancelar kriminalnoga suda. Sred. prosinca 1562. Držić je otputovao u Veneciju, gdje je sljedeće go-dine boravio u kući trgovca Pera Primovića, a pouzdano se zna da je od kolovoza 1563. bio kapelan mletačkoga nadbiskupa jer ga tako oslovljavaju venecijanske vlasti (»un M. padre Marino Darsa, capellano del reverendissimo patriarca di questa città de Venezia«), koje su dubr. Kancelariji poslale zahtjev za Držićevim iskazom u parnici što su je Jeronim i Nikola – Perova braća – pokrenuli protiv sluge Herkula, koji je Perovu oporuku ukrao, što je Držić i učinio 17. IX. 1563. Nije također jasno kamo se sve Držić kretao nakon što je 26. VI. 1542. razriješen dužnosti rektora sienske Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) i prorektora Sveučilišta: zna se da je 4. I. 1543. u Anconi posudio sto zlatnih dukata od Firentinca Girolama Gerinija (uz jamstvo mladoga plemića Luja Ivanova Sarake), a zatim se vratio u Sienu, koju je napustio prije srpnja 1543. Očito, Držićev se život odvijao prema maksimi koju u prvom prologu Tirene izgovara Vučeta: »Tko doma ne sidi i ne haje truda, / po svietu taj vidi i nauči svih čuda« se o Držićevim posljednjim godinama govori kao egzilantskima, premda nije riječ o progonstvu u klas. smislu, nego o samonametnutom ili dobrovoljnom egzilu: nezadovoljstvo stanjem vlasti u Dubrovniku odvelo ga je izvan domovine, koju je potom pokušao potkopati uz pomoć medičejskoga dvora. Otkud takav preokret u Držićevu životu, teško je objasniti, čak i ako se uzmu u obzir nelagode koje je za života pretrpio – od osporavanja knjiž. talenta i optužbi za plagijat M. Vetranovića, preko napada i vrijeđanja na otvorenim prostorima grada (Vlaho Stjepanov Kanjica, Ivan Paskov Dračevica, stanoviti Tomko i njegov sin Bartul), do čestoga zaduživanja i ustupanja prihoda od rektorskih posjeda po nekoliko godina unaprijed. Kad je pisao pisma, Držić je već nekoliko godina bio izvan Dubrovnika, kretao se između Venecije i Firence, premda je nepoznato zašto je potražio službu venecijanskoga kapelana, uz već postojeću službu rektora crkve Svih Svetih (Domino) i opatije sv. Petra na Koločepu. Naime, iz izjave dane u grad. notarijatu 1564 – kojom na četiri godine Ivanu Bartulovu Nalješkoviću ustupa prihode koločepskih posjeda (za što je primio novac), a kao prva godina računa se 1565 – razvidno je da je pripadajuće beneficije zadržao. Nije jasno kako je u Veneciji motivirao četveromjesečno izbivanje u Firenci; u pismima od 3. VII. i 28. VIII. 1566. kaže kako »obmanjuje« obrazloženjem da je u Firenci »jedino radi zabave«. Urota u dobrovoljnom egzilu najčešće je tumačena u perspektivi Držićeva poznavanja učenja Niccolòa Machiavellija (F. Čale, Dopune o Držiću, urotniku i maniristu, 1982), kao pokušaj da se sredstva teatra zamijene sredstvima politike. Nemoguće je reći u kojem se trenutku rodila zamisao o uroti, kao što je nemoguće odgonetnuti jesu li dubr. vlasti štogod znale o Držićevu naumu. Simptomatična je međutim činjenica da je firentinski trgovac a Cosimov špijun Lorenzo Miniati – kojega Držić spominje u pismu od 2. VII. 1566 – iste te godine pod prijetnjom smrti bio prognan iz Dubrovnika. Knjiž. historiografija nudila je različita tumačenja urote: »slijepa mržnja protiv dubrovačke vlastele« i naivnost (M. Rešetar, Djela Marina Držića, 1930), »pogreške i nedjela same dubrovačke vlade« (J. Dayre, Marin Držić, urotnik u Firenci – Marin Držić conspirant à Florence, 1930), neozbiljnost, avanturizam, bolest i duševni nedostaci (J. Tadić, Marin Držić /1508–1567/, 1949), jačanje dubr. građanstva (D. Pavlović, O revolucionarnom pokušaju Marina Držića iz 1566 godine, 1949), vizionarstvo (B. Stulli, Oko političkih planova Marina Držića-Vidre, 1959), patriotizam (J. Pupačić, Pjesnik urotnik /o političkim planovima Marina Držića/, 1969).

Pismo od 27. VII. 1566. i korespondencija između Bartolomea Concina i Cosima potvrđuju da je Držić s Cosimom – makar preko posrednika – komunicirao, da je on znao za njegove želje, no ocijenio ih je ništavnima: »vjetrenjača s mnogo vatre a malo ploda ili koristi«, »brbljarije«, »tlapnje« (L. Kunčević, »Ipak nije na odmet sve čuti«: medičejski pogled na urotničke namjere Marina Držića, 2007). Je li se Držić – kako najavljuje u pismu od 28. VIII. 1566 – zajedno s Lukom Nikolinim Sorkočevićem i Franom Franovim Lukarevićem vratio u Dubrovnik pa odatle otišao u Veneciju, gdje je umro 2. V. 1567, ili je iz Firence otišao u Veneciju, ne zna se. M. Rešetar smatra da se vratio u rodni grad te da u trenutku dok je pisao pismo nije vjerovao da postoji ikakva zapreka za povratak. No da je Držić u to doba ipak živio u strahu potvrđuju rečenice iz pisma od 28. VIII: »Na koncu ću Vas podsjetiti da s onom ljubavlju kojom pokazujete svojemu stanovništvu da ste mu i otac i Preuzvišeni Vođa, spriječite da se ovome jadnom strancu i poniznome Vašemu slugi, zato što je došao s ciljem da učini nešto dobro, ne dogodi kakvo zlo. Sve ovisi o Preuzvišenosti Vašoj, a s te sam strane siguran. I premda je suvišno da Vam to napominjem, kad je u pitanju život o tome je nužno voditi računa«. Ono što se smije pretpostaviti – iako podataka o Držićevu životu između kolovoza 1566. i svibnja 1567. nema – jest da je posljednje godine proveo u dobrovoljnom egzilu, o čemu svjedoči otvoren animozitet prema Dubrovniku (koji naziva rupa) i njegovoj vlasti (»lude i bezvrijedne nakaze«). (→ PROGONSTVO)