DŽIVULIN LOPUĐANIN

DŽIVULIN LOPUĐANIN, lik u komediji Dundo Maroje.

Pojavljuje se u devetom prizoru prvoga čina i petom prizoru petoga čina. Kapetan broda koji je Dubrovčane doveo u Rim na proštenje, među njima i Dunda Maroja i Bokčila. Zadirkuje Dživa zbog osjetljivosti koju je pokazao kada je plovio s njim. Predstavlja se kao junak (»Od kampanje sam ja čovjek«, I, 9) te se razmeće svojim pothvatima. U razgovoru s Dživom kaže kako je »sad učinio alle curtellade« (I, 9), opisujući kako se »s mačem, s mojijem najvjernijim drugom, i s rudelom, s mojom braniteljicom« (I, 9) hrabro suprotstavio, ispostavit će se, nepostojećem neprijatelju. Odgovara plautovskom tipu hvalisavog vojnika, odn. alazonu. Ponosan je na svoje otočno podrijetlo (»Son de isula Mezzo izulan se zovem, i izulan hoću živjet i umrijet«, I, 9); često rabi riječi giuraddio (pobogu) i »po sonce žoto«, uzvik ratobornih Lopuđana, te zaziva Gospu od Pšunja, što čine i likovi Lopuđana u Arkulinu. Iz razgovora Dživulina i Dživa otkriva se aktualna tema Držićeva doba: otočani kao temelj dubr. mornarice, na što će Držić upozoriti u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. Odnos Dživa i Dživulina odnos je plemića i pučanina, no Dživulin se – svjestan svojih sposobnosti – superiorno odnosi prema Dživu, pri čemu ne zaboravlja istaknuti da se Dubrovčani zapravo boje Lopuđana (»Strah naš: naša je čâs ognjem ograđena«, I, 9), a potonji nerado svraćaju u Dubrovnik jer pri ulasku u grad moraju predati oružje. Dubrovčane ironično naziva placari, Džuho (Žuho). Zanimljiva je njegova prijetnja da će se s neimenovanim Dubrovčaninom, koji mu nije platio prijevoz do Rima, poigrati »na balun« (V, 5).