DUMNE
DUMNE. Dubrovnik je u Držićevo doba imao osam ženskih samostana: jedan dominikanski (Sv. Mihajlo Anđel), dva franjevačka (Sv. Klara, Sv. Apoštoli) i pet benediktinskih (Sv. Tomo, Sv. Marija od Kaštela, Sv. Andrija, Sv. Marko u Kalarinji, Sv. Šimun).
Budući da plemkinjama nije bio dopušten samostalan život izvan bračne zajednice, a s obzirom na propise o mirazu, koji obitelji nisu mogle platiti – osobito one s više kćeri – mnoge su zaređene protiv svoje volje, čak i kao malodobne djevojčice (Z. Janeković Römer, Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma, 1999). Neudanim vlasteoskim kćerima bio je namijenjen samostan sv. Klare, smješten uz Vrata od Pila, u blizinu samostana Male braće i Onofrijeve fontane.
Držić je dolazio u doticaj s dumnama (redovnicama), za što postoji potvrda iz 1536: redovnica Marta iz benediktinskoga samostana sv. Andrije podnijela je tužbu protiv Držića jer njezinu samostanu nije platio stanarinu dvije godine. Kuća, u kojoj je Držić prebivao od 1535, nalazila se povrh crkve sv. Petra, blizu samostana sv. Apoštolâ, a poslije sv. Katarine. U devetom prizoru prvoga čina Dunda Maroja Dživo smiruje Pȅru, govoreći joj da moraju obaviti ono zbog čega su došli u Rim i da nema smisla očajavati; jer, ako ništa ne učine »manjkalo bi dumana koje bi te primile«. Pȅra odgovara da ni dumne neće primiti one »koje ovako hode«, tj. koje su toliko prekršaja počinile (tetki je ukrala tristo dukata, preodjenula se u mušku odjeću i pobjegla od kuće). Dživo joj odgovara: »Da svake idu ovako kako si ti pošla«, aludirajući, dakako, na Pȅrinu dragovoljnu odluku da se zaputi tražiti Mara, u čemu zacijelo treba prepoznati Držićevu ironiju prema prisilnom slanju vlasteoskih kćeri u samostane. U prvom prizoru trećega čina Skupa Kamilova mati Dobre – objašnjavajući Dživu kakve su sadašnje nevjeste – kaže: »Rade – ruke u tikvici držeći; s funjestre na funjestru svilice klubačac naviju, pomrdaju u čestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvijetje se kupuje; u dumana, u Čičilija, u Justina po rusate se vodice posila«. U istoj komediji mlada godišnica Gruba odbija Munuovo udvaranje, predbacujući mu da ju ne bi imao čime hraniti, pa dodaje: »Ava, ja mnjah da bi me dumanskijem priklami hranio. Ah, oni makaruli štono dumne čine!« (IV, 6). Gruba time ističe – iz pozicije siromašne sluškinje – raskošnu dumansku kuhinju. Među malobrojnim ulomcima komedije Pjerin, koje je prepisao Đuro Matijašević, nalazi se u prvom činu i replika Pjerina I u kojoj se govori o nevoljkom odlasku djevojaka u samostane, koje Držić naziva vječna tamnica, kritizirajući ukidanje prava na slobodu izbora kad je o ženskom svijetu riječ: »Ima jednu hćer, ljepšu, bolju i skladniju djevojku od svega ovoga grada; nemavši ju čijem udat, onomadne ju vodjahu da ju u dumne stave. Nitko se ne nađe da ovu ljepotu, urešenu tolikom dobrotom, odkupi i slobodi iz vječne tamnice, gdje je vodjahu«. Zanimljivo je uočiti da Držić dumne – premda svećenik – nikad ne spominje u kontekstu duhovnosti i pobožnoga života.
