DUBROVAČKA (NAD)BISKUPIJA

DUBROVAČKA (NAD)BISKUPIJA, crkveno upravno područje sa sjedištem u Dubrovniku.

Prema predaji, nakon razorenja Epidaura (Cavtata) biskup Ivan sklonio se s narodom u Dubrovačku župu (614), a potkraj VII. st. u Dubrovnik. Isprva je dubr. biskup bio sufragan Splitske metropolije i sudjelovao na splitskim saborima (925. i 927). Papa Grgur V. (996–999) podignuo je biskupiju na nadbiskupiju i metropoliju (vjerojatno 999), kojoj su pripadale biskupije Zahumlje, Trebinje, Kotor, Raška, Bar i Ulcinj. Zbog širenja dukljanske kneževine izgubila je te naslove oko 1033. i ponovno pripala metropoliji u Splitu. Opet je nadbiskupija postala 1075, ali je metropolijom postao Bar (1099), pa je zato trajao dugi spor dvaju sjedišta za metropolijski naslov. Napokon je 1167. ukinuta metropolija u Baru i vraćena u Dubrovnik. U to doba Dubrovačkoj metropoliji pripadalo je jedanaest sufraganskih biskupija od Bosne do Skadra; 1178. otpala je Kotorska biskupija jer je priključena metropoliji Barija (Italija). Nakon svađe nadbiskupa Ilije Sarake (1341–60) s vlastelom, dubrovačka je vlast donijela odluku da se otada nadbiskupi dovode isključivo iz Italije (ali ne iz Mletačke Republike), a to se provodilo sve do kraja XVIII. st. Među poznatijim dubr. nadbiskupima Talijanima bili su Giovanni Angelo de Medici (1545), potonji papa Pio IV., i Lodovico Beccadelli (1555–62). Posljednji nadbiskup bio je Nikola Ban (1800–15), a nakon njegove smrti sjedište je ostalo ispražnjeno do 1830. Službeno je 1828. bila svedena na biskupiju podvrgnutu Zadarskoj metropoliji. Tada su ukinute i biskupije Korčula i Ston i pripojene dubrovačkoj. Kada je 1932. ukinuta Zadarska metropolija, biskupija u Dubrovniku pripala je izravno Svetoj stolici, a od 1969. novoosnovanoj metropoliji u Splitu.

Kao đakon, a od 1550. i svećenik M. Držić je bio odgovoran dubr. nadbiskupu, no budući da je arhiv nadbiskupije stradao u potresu 6. IV. 1667, nisu se sačuvali dokumenti o njemu iz nadbiskupske kancelarije. Isprava o preuzimanju polovice rektorata nad crkvom Svih Svetih (Domino) sastavljena je 12. IV. 1526, a registrirana je na Držićev zahtjev u Diversa Cancellariae četiri godine poslije (19. XII. 1530). Sastavio ju je klerik i nadbiskupski kancelar Jeronim Nikolin Spatari, koji je pribivao i svečanom preuzimanju službe. U dokumentu se kaže da je Držić postao rektor za vrijeme nadbiskupa Rainalda Grazianija, no nadbiskup nije pribivao ceremoniji, nego njegov vikar Marko Graziani. Ostalo je neriješeno pitanje kako to da se u ispravi navodi Rainaldo, koji je bio nadbiskup od 1510. do 1520, dakle prije Držićeva preuzimanja rektorata, a ne Filippo Trivulzio, nadbiskup od 1521. do 1543. Osim tih nadbiskupa, za Držićeva života dubr. nadbiskupijom upravljali su Panfilus Strasoldus (1544–45), Pio IV. (1545–53), Sebastianus Portici (1553–55), L. Beccadelli (1555–64) te Chrisostomus Galinus (1564–75). Vikaru dubr. nadbiskupa Držić je 17. IX. 1563. dao izjavu u parnici koju su Jeronim i Nikola Primović pokrenuli protiv Herkula, sluge njihova pokojnoga brata Pera. Isprava je registrirana u Diversa Cancellariae 29. XII. 1564, a zabilježio ju je Guglielmo Dondino.