DRŽA – DRŽIĆ
DRŽA – DRŽIĆ. Iako se prezime Drža konačno učvrstilo tijekom XIII. st., potomcima dubr. konzula Držimira (Dersimirus) Petrova (r. oko 1140), začetak prezimena treba tražiti u imenu Držimirova pradjeda Držimira, koji je živio u Kotoru i čiji se sin Gojislav oko 1125. doselio u Dubrovnik.
Dominantna figura konzula Držimira i ekskluzivnost slav. imena u tada rom. Dubrovniku, stvorile su idealne identifikacijske preduvjete za etabliranje rodovske oznake. Dvojnost pisanoga i govornoga oblika iskazuje se od samoga početka. Dubrovačka rom. administracija mučila se s pisanjem slav. imena i prezimena, ali se iz mnogobrojnih inačica (Darsca, Darscia, Darsga, Darxa, Derge, Derza, Derze, Derzza, Derxa) nedvojbeno iščitava govorni oblik Drža. Brojnost pisanih inačica tijekom XII–XIV. st. posljedica je romansko-slavenskoga prožimanja u doba transformacije Dubrovnika iz romanskoga u slav. grad. Proizlazila je isključivo iz želje da se izgovor slav. prezimena što točnije prilagodi grafiji, a različiti notari koristili su se različitim rješenjima. Poslije, u već izrazito slav. gradu, romansko-slavensko prožimanje se pod utjecajem kat. crkve s jedne, te mnogobrojnih tal. utjecaja s druge strane, postupno pretvaralo u hrvatsko-talijansko prožimanje u kojem su dva onomastička sustava na razne načine utjecala jedan na drugi. Sred. XVI. st. talijaniziralo se nekoliko prezimena dubr. vlastele i bogatih pučana (primjerice: rom. Goçe, fon. Goče, slav. Gučetić u tal. Gozze, fonetski Goce; rom. Mençe, fon. Menče, slav. Menčetić u tal. Menze, fonetski Mence). Talijaniziralo se i prezime Drža, a raznolika rješenja (Dersa, Dersia, Derssa, Dirsa) potvrđuju da talijanizacija nije imala efekte u izgovoru prezimena, već se zaustavila na pisanom umekšavajućem vokalu. Konačno ustoličeni talijanizirani oblik u drugoj pol. XVI. st. glasio je Darsa, no govorno uvijek – Drža. Slavizirani oblik Držić, koji se pojavio već 1326. u povelji kralja Uroša Dečanskoga (Žunj Držić), kolokvijalno se rabio i nadalje, što potvrđuju oporuke pisane na hrv. jeziku (Ja Giulian Vlaha Darsicha sin…, početak oporuke, 1576). Uz romansko/talijansko-slavensko/hrvatske oblike zabilježen je i latinizirani oblik Darsius, koji je, kao nadimak, imao i posebnu inačicu Drusianus (nadimak Marinova brata Vlaha).
