DRUŽINE

DRUŽINE. Premda su i prije Držićeva kaz. djelovanja u Dubrovniku (1548–59) očito postojale glumačke družine koje su izvodile predstave različitih žanrova (Džore Držić, ekloga Radmio i Ljubmir, svršetak XV. st.; neka Plautova ili Terencijeva komedija 1536; Mavro Vetranović, Prikazanje od poroda Jezusova, 1537; Nikola Nalješković, jamačno Komedija V., prikazana 1541. ili 1542.na piru Marina Županova Bunića – Maro Klaričić), tek se svestranim Držićevim angažmanom za realizaciju vlastitoga teatarskog programa javljaju družine poznata imena, raznolika soc. sastava i većega broja članova.

Slijedom tradicije, ali očito i na poticaj snažne Držićeve kazališnopraktične energije, formiraju se njegove amaterske kaz. družine, katkad sociološki podijeljene na pučanske i plemićke. Očito je kako je Pomet-družina bila prva Držićeva kaz. skupina. Nazvana je prema izgubljenoj komediji Pomet, koju je jamačno i izvela. S njom je Držić postavio Dunda Maroja, a zacijelo i sve predstave između Pometa (1548) i Dunda Maroja (1551): Tirenu, Novelu od Stanca, a po svoj prilici i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. Tom zacijelo pučanskom družinom Držić iskazuje cjelokupnu svoju kazališnopraktičnu estetiku, izričući na usta glumaca mnogobrojne opaske o kaz. prethodnicima, ali i o vlastitim scenskim planovima. Ta je skupina očito bila koherentna budući da je razmjerno dugo ostala na okupu, ostvarujući s Držićem njegove najvažnije teatarske pothvate. Odlučila je izvesti »izvrsne stvari«, kao što se to izrijekom kaže u Dundu Maroju, upravo zato što se »izvrsne stvari u ovizijeh stranah nijesu dosle činile«, čime je ne samo ocijenjena dubrovačka kaz. prošlost već su programatski najavljene daljnje autorove scenske namjere. Nakon Pomet-družine Držić je radio s više glumačkih skupina, ali su imenom znane tri, od kojih dvije i konkretnim teatarskim angažmanom. Zbog pomanjkanja nedvojbenih podataka te različitih mogućnosti tumačenja Držićevih aluzija u njegovim djelima, ne može se sa sigurnošću utvrditi repertoar pojedine skupine. Tako je plemićka družina Gardzarija, koje je član bio Rado (Rafo) Marinov Gučetić, na njegovu piru jamačno 1554. izvela komediju Džuho Krpeta. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je Gardzarija prikazala i komediju Tripče de Utolče, premda se iz Držićevih tekstova može razabrati kako je ta družina češće nastupala. U prologu Skupa spominje se Njarnjas-družina, ali ona nije izvela tu komediju, već su je prikazali »njeki mladi ki nijesu prije nigda arecitavali«. Iz Držićeva proslova jasno se razabire da su Njarnjasi bili specijalizirani za interpretaciju pastorala, no kako bijaše odlučeno da se umjesto pastorale te večeri prikaže komedija, morali su doći »njeki mladi« nevježe kojih se ime uopće ne spominje. Tragediju Hekuba izvela je 1559. plemićka Družina od Bidzara, formirana jamačno specijalno za tu predstavu već godinu dana prije, kada je trebala i biti praizvedba djela koja je u dva navrata zabranjena. Držićevi glumci bijahu mladići u dobi između šesnaest i osamnaest godina. Nema sigurnih potvrda nekim pretpostavkama da su u družinama sudjelovale i djevojke. Već je Milan Rešetar 1930. definirao pitanje eventualnoga sudjelovanja glumica u Držićevim predstavama: »Ma koliko Dubrovnik u to doba bio prožet duhom talijanskog činkvečenta, mislim da bi se teško koja poštena Dubrovkinja dala (a nepoštenu ne bi pustili) da čak u javnosti aktivno sudjeluje u kakvoj predstavi« (Djela Marina Držića, 1930). Premda je Držić kao glumac nastupao u Sieni 1542. zajedno sa ženama, bit će da je njegova kaz. praksa, što se rodnoga sastava družina tiče, bila identična onoj Williama Shakespearea, koju u tom pogledu očito anticipira. Dobna granica tadanjih glumaca određena je prema nekolikim sociološkim činjenicama: za učenje uloga u literarno zahtjevnim Držićevim djelima bila je potrebna neka životna zrelost i obrazovanje što se stjecalo do spomenute životne dobi. Družina se napuštala ženidbom te odlaskom u javnopolitički život (plemići), odn. među trgovce ili pomorce (pučani). Pitanje Držićeva nastupa u vlastitim dubr. predstavama ostaje također otvoreno, premda bi se valjalo prikloniti pretpostavci da kao svećenik nije stupio na pozornicu. Zagovornici pak njegovih glumačkih nastupa potvrdu za svoje hipoteze nalaze u rečenici iz Džuha Krpete: »Ma ȍvo odovud u vijencu poete, u veras vas će molit što vam rijeh«. Držićeve glumce ugl. ne poznajemo imenom, osim Dživa Pešice, koji je u Noveli od Stanca nazvan svojim punim građanskim imenom i prezimenom. Iz istoga se vrela doznaje da je u Tireni interpretirao Radata. U družini Gardzarija nastupao je plemić R. Gučetić, a u nekoliko se navrata u Držićevim djelima spominju glumci, doduše bez navođenja imena, ali očito poznati kao specijalisti za pojedini tip uloge (Kotorani u komedijama Dundo Maroje, Skup, Tripče de Utolče, Arkulin). O brojnosti glumaca u pojedinim družinama može se tek nagađati. Glasovita formulacija o šest Pometnika koji su u šest dana sklopili i žđeli najkompleksnije autorovo djelo – Dunda Maroja, svakako je metaforička slika preuzeta iz poslovične biblijske slike o šestodnevnom stvaranju svijeta, a ne brojka koja bi govorila o stvarnom brojčanom sastavu družine. No, Držić u toj skupini Pometnika nije raspolagao s trideset glumaca, pa su neki od članova najvjerojatnije morali nastupati u više uloga. Sredina između slikovitih »šest Pometnika« te idealne potrebe za dvadesetoricom, ili čak tridesetoricom sudionika pojedine izvedbe, mogla bi se izvesti iz rečenice u prologu Skupa: »Bogme, ćaćko, ako imaš ovolikoj družini kolacijun dat, spravi gospin kofan zahare«. Ovdje, doduše, Držić ne govori izrijekom o broju glumaca koje će, nakon predstave, domaćin morati nahraniti, ali bit će da je u Skupu raspolagao s jednim glumcem za svaku pojedinu ulogu, pa bi brojka od petnaest bila prihvatljiva za broj članova pojedine družine. Je li u svakoj od spomenutih skupina bilo i članova (članica?) koji su sudjelovali u pripremi predstave – glazbenika, scenografa, kreatora/ica odjeće, vlasuljara/ica i sl. – nije poznato. Očito je međutim da Držić kao redatelj i organizator, današnjim rječnikom rečeno i producent vlastitoga teatra, nije sve mogao učiniti sam. Sociološko-umjetnički pojam glumca bio je u Držićevo doba, a možda upravo i njegovom zaslugom, određen. Zbog čvrste organizacijske strukture družina te sudjelovanja mnogobrojnih skupina u pokladnim i glumištu sličnim priredbama, Držić u svojim djelima višekratno ističe njihovu važnost i mjesto u cjelokupnom teatarsko-društvenom kompleksu. »Sviri glumče veseljače«, govori on u Noveli od Stanca, određujući time i neke karakterološko-interpretativne domete i obilježja tadašnjega glumstva, dok u Džuhu Krpeti naglašava društv. ulogu i nezamjenjivost glumačke družine prigodom različitih svečanosti, a osobito pirova: »Bez mene se ne može oženit nitko, kako bez glumca«. Premda se o kompleksnom fenomenu glume Držićeva doba doznaje tek posredno, iz autorovih primisli porazmještenih vješto te intencionalno po mnogobrojnim segmentima njegova djela, ipak možemo naznačiti bitne obrise dubr. glumca sred. XVI. st. Držićevim organizacijskim, redateljskim, dakle i pedagoškim djelovanjem bio je on uzdignut do razine društv. važnosti. Bijaše to kazalište u kojem je glumac, dolazeći izravno iz života na pozornicu, svojom životnom radošću osobno iskustvo pretvarao u scensku sliku vlastitoga svijeta.