DRAGO KAMENJE

DRAGO KAMENJE. Od pradavnih vremena do antičke grčke i rim. civilizacije dragom su se kamenju pridavala osobita svojstva, ne samo zbog rijetkosti, boje i tvrdoće nego i vjerovanja u njegovu nadnaravnu moć vezanu uz medicinu i astrologiju.

Gaj Plinije Stariji (24–79) u djelu Prirodoslovlje (Naturalis historia) donosi iscrpan pregled svega što je u njegovo doba bilo poznato o mineralima i dragom kamenju, uključujući i praznovjerje vezano uz njih. Vjerovanja u njihovu talismansku i ljekovitu snagu znatno su prevladavala nad znanjima o njihovu mineraloškom svojstvu. Kroz srednji vijek, a i poslije, bilo je snažno prisutno prastaro praznovjerje kombinirano s astrološkim, alkemijskim i med. znanjima o čudima i magičnim svojstvima kristala. Francis Bacon (1561– 1626) u djelu Sylva sylvarum piše o moći dragoga kamenja, smatrajući da je istina da ono u sebi sadrži dobre duhove zarobljene u njihovu sjaju. Smatra da oni mogu sporazumno djelovati na ljudski duh udovoljavajući mu te da najbolje učinke postižu dijamant, smaragd, rubin i topaz. Procjenjuje da su toliko savršeni da se njihovim izvanrednim svojstvima ništa više ne može dodati. Također u XVI. st. iz Poljske je poteklo jedno od praznovjerja, povezano s astrologijom i vjerom u pozitivno djelovanje tzv. natalnoga kamena, čija se podjela zadržala do danas. Fascinacija izvanrednom ljepotom svakako je i najjači razlog određivanja cijene dragoga kamenja. Ljepota im je ovisila o nekoliko osnovnih svojstava: boji, sjaju, vatri, tvrdoći, mogućnosti obrade i rezanja. Najraniji način rezanja dragoga kamenja, od ant. vremena sve do XVII. st., bio je cabochon, jednostavno zaglađen kamen u obliku polukugle. Sve do XV. st. i u rano XVI. st. zbog iznimne tvrdoće dijamant se nije obrađivao, nego se ostavljao u prirodnom piramidalnom obliku poznatom pod imenom dijamantni šiljak. Geometrijsko rezanje dijamanta pripisuje se venecijanskom zlataru Vincenzu Peruzziju iz XVI. st. Bio je običaj da se ostalo drago kamenje podlaže obojenom folijom na stražnjoj strani zatvorenoga kućišta kako bi se pojačao intenzitet boje i sjaja. Recepture za različite podloge i folije donio je tal. kipar i medaljer Benvenuto Cellini (1500–71), dvorski zlatar Cosima I. Medicija, u Traktatima o zlatarstvu i kiparstvu (Trattati dell oreficeria e della scultura, 1568). Venecija je bila najveće i najvažnije eur. središte trgovine dragim kamenjem i biserima. Privlačila je umjetnike i obrtnike iz cijele Europe, koji su se specijalizirali u obradi, rezanju i montiranju (fasanju) dragoga kamenja. Njihov je rad ponajprije bio namijenjen izvozu, no mnogo se radilo i za domaće tržište s obzirom na to da ekstravagancija i zahtjevnost venecijanskih gospođa bile nadaleko poznate. Vlada je višeputno nastojala zakonima ograničiti pretjeranu potrošnju, ali s malo učinka. Tako je, primjerice, 1505. ženama bilo zabranjeno nositi ukrasne vrpce za kosu ukrašene draguljima i pojaseve optočene biserima. Isto tako nisu smjele nositi više od jednoga reda bisera, čija vrijednost nije smjela biti veća od dvjesto dukata. Novi zakon iz 1582. zabranjivao je udanim ženama nošenje bisera prije navršenih deset godina braka. Izuzete su bile jedino duždeva supruga, njezine kćeri i nećakinje te supruge stranih ambasadora koje su boravile u Veneciji. Za prekršitelje su bile određene stroge kazne. Magistrat je zahtijevao da im se predaju sve one niske koje se nisu smjele nositi, ali taj se propis također vješto izbjegavao. Samo je mladenkama bilo dopušteno nositi jedan red bisera, čija vrijednost nije smjela prelaziti četiristo dukata. Morale su ih registrirati i na njih staviti registracijski žig. Naprotiv, od venecijanskih ambasadora u diplomatskim misijama u inozemstvu očekivalo se da blistavo prikazuju luksuz i ojačavaju povjerenje u financijsku stabilnost Serenissime. I na taj su se način moda i ukus bogatih venecijanskih trgovaca i vlastele još više širili Europom, a spomenuta roba postajala sve traženijom. Unatoč restrikcijama, tijekom cijeloga XVI. st. nastavljena je ljubav venecijanskih gospođa prema biserima, pa su oni zbog spomenutih strogih zakona često bili zamjenjivani umjetnima. Zbog toga je u Veneciji cvjetala popularna i unosna trgovina umjetnim biserima od staklene paste. Bezbrojne niske mogle su se legalno upletati u kosu i ušivati u odjeću.

Tijekom XVI. st. Venecija je i nadalje ostala najvažnija luka za uvoz i trgovinu bisera i dragoga kamenja. Najvredniji među dragim kamenjem smatrao se rubin, omiljeniji od bezbojnoga i tvrdoga dijamanta, teška za obradu. Biseri iz Indije nadmašivali suljepotom, sjajem i oblikom one koji su stizali u Španjolsku iz Novoga svijeta (Južne Amerike). Indijski smaragdi nisu se mogli natjecati s ljepotom i veličinom zelenih kolumbijskih i peruanskihprimjeraka koji su stizali isključivo u Španjolsku nakon njihovihosvajanja 1588. Španjolci su tada u potpunosti preuzeli nadzor izvoza smaragda na sve zahtjevnije eur. tržište. Venecijanski zlatari bili su dobro upućeni u rezanje, poliranje i graviranje dragoga kamenja. Najčešće su ih ugrađivali u nakit onako kako su naručitelji i kupci od njih zahtijevali, pa se tako susreće jadranski način s upotrebom filigrana, pseudofiligrana i emajla, za kupce na ist. obali Jadrana. Venecijanska moda bila je prisutna i u Dubrovniku, pa dokumenti spominju mnoge narudžbe domaćim zlatarima da se imaju izvesti »na mletačku«. Kao i u Veneciji, i u Dubrovniku je zakonom više puta zabranjivano pretjerano kićenje, nošenje skupocjenih tkanina (velut) pa čak i konzumiranje marcipana. God. 1532. Malo je vijeće izričito zabranilo građanima da nose zlatne kolajne, košulje i vrpce vezene zlatom. Zakonom se strogo propisivalo što mladenka smije donijeti u miraz i kako se smije odjenuti, a što mladenki smije i mora dati mladoženja.

O dragom kamenju M. Držić najviše govori u komediji Dundo Maroje. Rubin i dijamant vezani su uz tobože ljubavni, a zapravo izrabljivački odnos Mara i Laure. Kad pri prvom susretu s Tripčetom Dundo sazna da je Maro u Rimu, Kotoranin će Marovu sinjoriju svesti upravo na odjeću i nakit: »Ja znam ovdi jednoga vašega Dubrovčanina, vlastelina kao perlu, vas u velutu s kolanom na grlu« (I, 1). Ta će obavijest u starca izazvati rezignaciju jer izvanjski znaci Marova gospodstva za njega znače rastrošnost, a ne umnožavanje kapitala, zbog čega ga je i poslao u Italiju. Kad pak Pomet odjene velut i veže kolajinu, Držić metaforički govori o pobjedi »novoga čovjeka« koji skladno objedinjuje vrlinu i sposobnost iskorištavanja povoljnoga trenutka, odn. prihvaćanje nestalnosti fortune. Premda sporedni, likovi trgovaca Sadija i Džanpjetra zlatara važni su Držiću zbog isticanja Marove rastrošnosti i podcrtavanja opreke između škrtoga i materijalnim dobrima opsjednutoga Maroja i njegova sina, predstavnika dubr. plemićke mladeži sklone hedonizmu, novotarijama i kršenju zabrana. Rubin i dijamant Držiću su metonimija rasipnosti, lošega gospodarenja te kritika onodobne navike dubr. vlastelina da posjedovanjem dragocjenoga kamenja istaknu vlastiti status.

Rubin i dijamant spominju se na mnogim mjestima komedije: I, 6 (»Maro: Pođi opet u Džanpjetra zlatara i reci mu: ’Pošlji mi oni dijamant i oni rubin’. /…/ Ovu ću kolajinu na grlo stavit, neka me moja gospođa veselijem okom pogleda«), II, 1 (»Petrunjela: Poslala me je gospođa da dozovem SadiŽudjela, da jo’ njeku pocjelicu od zlata donese i njeki kolarin od perala koji misli kupit«), II, 7 (»Laura: Misser Sadi, non aveti lassato il collarin di perle?« – »Gospodine Sadi, jeste li ostavili bisernu ogrlicu?«; »Sadi: Le perle che importa che io li porti con esso meco e torni da quà a un poco?« – »Što smeta da ponesem sobom bisere i da se za kratko vrijeme vratim?«; /…/ »Eccovi le perle; sono trenta, contatele voi« – »Evo vam bisera, ima ih trideset, prebrojite ih sami«; »Laura: Sadi mio, se voi sapeste, queste cose me ha comprato d’un anno in quà, voi ve ne maravegliareste, forse per tre milia ducati di gioie, collane, vestimenti et altre cose« – »Moj Sadi, da znate što mi je sve kupio ima godinu dana, začudili biste se: možda za tri tisuće dukata nakita, ogrlica, haljina i drugih stvari«), III, 6 (»Maro: Počela me je nesrjeća persegvitat; trijeba će bit plaćat duge, a vrag uzeo i dinare, a dinara nije! Iznio bijeh dvijesti dukat za platit dijamant i rubin što sam sinjori obećao, – neću ’oj manjkat«), III, 8 (»Maro: Bî li u Džanpjetra zlatara? // Popiva: Bih. // Maro: Hoće li donijet rubin i dijamant? // Popiva: Rekao mi je odsad do kvart ure da će doć u sinjore. // Maro: Ne bi zlo bilo da sinjori ja realo rubin i dijamant, koji će Džanpjetro donijet, darujem i prid njom platim. // Popiva: A hoć imat dvijesti škuda na ruci? // Maro: Nješto imam, a nješto se mogu učas vrh dvije kolajine moje velike i vrh manilja servat. /…/Platio sam sada sinjori kolarin od perala; oni vražiji Žudio htje danas dinare u najveću moju potrjebu«), III, 12 (»Popiva: Ti si vazda prava gospođa bila, i bit ćeš uvijeke. Po’ ću, sinjora, u Džanpjetra zlatara činit da donese rubin i dijamant«), IV, 11 (»Maro: … Ah, Popiva, gdi te ću nać? Ima bit da je u Džanpjetra zlatara otišao rubin i dijamant uzet. Otidoše moje dvije kolajine i manilji; /…/ Ah, Popiva, jeda ne budeš ponio sinjori rubin i dijamant!«), IV, 12 (»Popiva: A Maro meni pošapta na uho: ’Pođ’ s kolajinami i s manilji, i trči u Džanpjetra zlatara: uzmi dijamant i rubin i ponesi ih najbrže u sinjore’, – njeke njegove prješe, furije! // Sinjora, donio sam rubin i dijamant; ovake se dvije peče nijesu odavna u Rim donjele«), IV, 13 (»Maro: Jeda si sinjori rubin i dijamant ponio?«). Jednom će međutim dijamant poslužiti i kao metafora škrtosti: »Sadi: Cazzica! Non besogna esser pigro a questo fatto; costor a pigliar roba sono facili, a pagarla sono duri più ’l diamante« (»Ti boga! Ovdje ne treba ljenčariti. Ovi lako uzmu robu, a kad valja platiti, tvrđi su od dijamanta«, III, 5).