CRKVENI REDOVI

CRKVENI REDOVI, organiziran oblik redovništva, asketskoga i kontemplativnoga, vjerski nadahnuta života, prisutan gotovo u svim svjetskim religijama: nazirejci i eseni u židovstvu, bhikšu u hinduizmu, bonci u jinizmu i budizmu, derviški redovi u islamu i sl.

U kršćanstvu se najprije razvijao u Egiptu, Siriji i Palestini u III– IV. st., u dva osnovna oblika: pustinjačko (eremiti, anakoreti) i cenobitsko redovništvo, koje je organizirao Pahomije u IV. st. okupljajući anakorete u zajednički život u samostanima. Dok se na Istoku ustalio isključivo monaški tip redovništva, gdje je općeprihvaćeno pravilo (regula) sv. Bazilija, na Zapadu su se usporedno razvijali monaško-kontemplativni tip i aktivni tip redovništva. Zato se na Zapadu redovništvo stalno mijenjalo te prilagođavalo vremenu i društveno-vjerskim prilikama i potrebama. Od prvih pravila sv. Augustina i sv. Benedikta nastajali su kontemplativni redovi s različitim granama tijekom sr. vijeka (benediktinci, cisterciti, augustinci, pavlini i dr.). U doba križarskih ratova nastali su viteški redovi (templari, ivanovci, teuton-ci), u XII. st. prosjački redovi (franjevci, dominikanci), koji imaju i ženske grane. U XVI. st. osnivani su tzv. svećenički redovi (isusovci, teatinci, pijaristi), poslije su prevladavali redovi misijskoga i karitativnoga karaktera, a službeno se nazivaju kongregacije (salezijanci, palotinci). Od ranoga sr. vijeka u hrv. krajevima djeluju različiti crkv. redovi, a niz benediktinskih samostana u Dalmaciji rasadište je vjerskog i kult. života. Od različitih samostana toga reda u dubr. okolici najpoznatija je opatija na Mljetu i samostan sv. Jakova kraj Dubrovnika. Dubr. benediktinci su književnici, povjesničari i znanstvenici (Mavro Vetranović, Ludovik Crijević Tuberon, Mavro Orbini, Anzelmo Banduri, Ignjat Đurđević). Od početaka njihova postojanja doseljavaju se u Dubrovnik i prosjački redovi.

Dominikanci dolaze u Dubrovnik 1225, a tek sljedećih godina u Nin, Čazmu i Bosnu. Oni grade samostane i u dubr. okolici, npr. u Gružu (1437), potom na Korčuli (1480) i otoku Lopudu (1482). Isprva su samostani u Dalmaciji, današnjoj Crnoj Gori i Albaniji imali posebnoga vikara, a od 1380. zasebnu dalmatinsku provinciju. Samostani Dubrovačke Republike činili su od 1486. do 1835. samostalnu kongregaciju. Dubrovački su dominikanci u samostanu držali lat. školu (gimnaziju), a poslije i visoki studij filozofije i teologije. God. 1424. dominikanac Ivan Stojković predlagao je Dubrovčanima da zbog časti grada otvore u njemu sveučilište, što nije bilo prihvaćeno. Javne gimnazije u Dubrovniku i na Lokrumu držali su i u XX. st. Samostan u gradu glasovit je zbog svoje knjižnice i galerije umj. djela. Velik broj znanstvenika i pisaca potekao je iz dominikanskoga reda: Ivan Stojković, Toma Basiljević, Serafin Bunić, Grgur Budislavić, Korčulanin Vinko Paletin, Serafin Crijević, Ambroz Bačić, Vinko Palunko i dr. Franjevci u Dubrovnik dolaze 1227–28, a njihov je samostan bio treći po redu u Hrvatskoj (prvi je osnovan u Trogiru 1214, drugi u Puli 1227), aslijedili su idućih godina Zadar, Split i Šibenik. Već u XII. st. postojala je Dalmatinska provincija (od 1393. dalmatinska Provincija sv. Jeronima), koja se dijelila na četiri kustodije: istarsku, rap-sku, zadarsku i dubrovačku. Franjevački samostani Dubrovačke Republike od 1488. činili su zasebnu vikariju, koja je 1517. postala samostalna provincija. God. 1899. dubrovačka je provincija ponovno pripojena dalmatinskoj Provinciji sv. Jeronima. Samostan Male braće u Dubrovniku imao je gramatičku školu za unutarnje i vanjske đake; posljednja je sigurno djelovala u XVI. i XVII. st., a možda je djelovala i prije. Od XIV. st. postojalo je i visoko učilište filozofije, 1462. je obnovljeno i poč. XVI. st. u njemu je predavao humanist Juraj Dragišić. Taj je studij 1532. podignut na stupanj generalnog učilišta, tada jedino franjevačko filoz. učilište u Hrvatskoj. Studij teologije u istom samostanu postojao je od 1664. pa do XIX. st. Klaustar Male braće iz XIV. st. sagrađen je u romaničko-gotičkom stilu, ukrašen heksaforama s dvojnim stupićima. Samostan ima bogatu knjižnicu i ljekarnu iz XIV. st. Među dubr. franjevcima ističu se Bonifacije Drkolica, misionar u Palestini, povjesničar Sebastijan Slade, leksikograf Joakim Stulli, An-tun Crijević, misionar u Africi, Alojzije Čurčija, biskup u Egiptu, slikar Celestin Medović i dr.

Upravo je »nekakva razilaženja« među franjevcima M. Držić spomenuo u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. kako bi potkrijepio prigovor da se vlast miješa u pitanja Crkve, ograničavajući joj autonomiju: »Budući da su negodovali neki fratri koji su bili plemići i koji su zbog uobičajene oholosti sebi prisvajali prava, dubrovačka vlada, bojeći se da fratrima plemićima komesar ne učini štogod neugodno, po nekome svom tajniku bez ustručavanja komesaru naloži da isti dan napusti zemlju, te bez ustručavanja progna četiri fratra pučanina podrijetlom iz časnih obitelji, vrlo uzorna stara propovjednika, koji su se među svima drugima isticali svetim životom. To se uradilo bez parnice«. Prvi isusovci djelovali su u Dubrovniku od 1560. kao povremeni propovjednici, od 1604. vodili su gimnaziju, koja je 1656. prerasla u kolegij s povremenim studijem filozofije i teologije. Nekoliko znanstvenika i pisaca svj. glasa iz redova je dubr. isusovaca: Ruđer Bošković, Brno Džamanjić, Rajmund Kunić, Benedikt Rogačić. Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773) dubr. gimnaziju preuzeli su pijaristi ili skolopi i vodili ju do sred. XIX. st. Najpoznatiji su profesori i literati iz toga reda Franjo Marija i Urban Appendini. Od ženskih redova u gradu samostane imaju benediktinke (prije 1170), klarise (1290), dominikanke (1399) i dominikanke trećoretke (1324), a tek u XIX. i XX. st. dolaze drugi ženski redovi i kongregacije (ančele, milosrdnice, blatarice itd.), koje se ugl. bave karitativnim i odgojnim radom.

Upravo je dumne Držić sporadično spominjao u svojim komedijama (Dundo Maroje, I, 9; Skup, III, 1, IV, 6; Pjerin), pri čemu je odlazak u samostan označio kao »vječnu tamnicu«. Po tužbi iz 1536, koju je podignula redovnica Marta iz benediktinskoga samostana sv. Andrije, zna se da je Držić stanovao dvije godine u kući koja je bila u vlasništvu toga samostana, no nije platio stanarinu. (→ DUMNE)