CRIJEVIĆ (ČRIJEVIĆ, ZRIEVA, CERVA), ILIJA

CRIJEVIĆ (ČRIJEVIĆ, ZRIEVA, CERVA), ILIJA, plemić, hrvatski latinist (Dubrovnik, 1463 – Dubrovnik, 15. IX. 1520).

Sin Lampre i Maruše Sorkočević (Sorgo). Imao je braću Trojana i Paska te sestre Uršulu i Jelušu. Školovao se u rodnom gradu, potom u Ferrari i Rimu, gdje je 1484. u Akademiji Pomponija Leta okrunjen lovorovim vijencem kao poeta laureatus. Tom je prigodom, prema kvirinalskom običaju, latinizirao ime (Aelius Lampridius Cervinus). Za boravka u Italiji stekao je mnogobrojne prijatelje, a najslavniji među njima bio je Alessandro Farnese, budući papa Pavao III. Od 1487. boravio je ugl. u Dubrovniku. obavljao je manje komunalne dužnosti, 1497–1504. bio je jedan od dvojice škol. rektora, a 1504–05. zapovjednik pogranične tvrđave Sokol. Nakon ženine smrti odlučio se zarediti (1510). Ponovno je preuzeo dužnost rektora dubr. gimnazije, pa je na tome mjestu proveo posljednje godine života. Pisao je samo latinski, dok je materinski hrvatski nazivao stribiligo illyrica (ilirska iskrivljenost). Za života mu je tiskano tek nekoliko epigrama u djelima sugrađana Jurja Dragišića i Frana Lucijana Gundulića. Preostali mu je rad ostao u rukopisu. Od kodeksa s njegovim tekstovima najvažnija su dva vatikanska autografa (Vat. lat. 1678 i Vat. lat. 2939) s ukupno četiristotinjak listova. Prozni dio Crijevićeva opusa čine pisma, zatim tri uvodne rasprave (praelectiones) o pjesnicima čije je opuse predavao na školi (Plaut, Vergilije, Propercije) te dvadesetak govora. U venecijanskoj knjižnici Marciani čuva se rukopis naslovljen Aelii Lampridii Cervini Epidaurii, poetae laureati, Lexicon, zbirka ekscerpata iz različitih autora, autorstvo kojega, unatoč naslovu, ostaje otvoreno. Pjesnička mu ostavština obuhvaća dvije stotine četrdeset pjesama u devet knjiga, u kojima, među raznolikim metrima, preteže elegijski distih. Riječ je ugl. o himnama, odama, epigramima, elegijama i epilijima, napisanima na svjetovne i nabožne teme. Uz nedovršeni spjev De Epidauro, u kojem se pripovijeda o razaranju ant. Epidaura (današnjega Cavtata) i bijegu njegovih stanovnika prema sigurnijem području potonjega Dubrovnika, ponajviše pozornosti privlači Crijevićev ciklus ljubavnih pjesama u kojima je protagonist stanovita Flavija. Osim na kanonske autore, ponajprije Ovidija i Propercija, Crijevićevi ljubavni distisi upućuju i na intenzivnu lektiru rim. epičara i kršć. pjesnika.

Premda nema izravnih potvrda, Držić je najvjerojatnije pohađao gradsku školu od 1514. do 1523/24, a kako se u to vrijeme gradila nova Sponza (gdje je škola inače bila smještena), škola je privremeno premještena u kuću na Garištu. Budući da je Crijević u to doba preuzeo dužnost gimnazijskoga rektora, moguće je da je Držić bio njegov učenik. U kontekstu istraživanja Držićeva opusa Crijević je važan jer među prvima govori o važnosti plautovsko-terencijevskih dramaturških konvencija, među ostalim i u pjesmi Ecce theatrales. Crijević, koji je obrazovan na Plautovim komadima, i donosi »modu latinske komediografije«, ponajprije Plauta, a tek potom Terencija, u dubrovačku kult. sredinu. Rim. dramatičari tako postaju sastavnim dijelom dubrovačke humanističke naobrazbe, o čemu govori i M. Držić u prologu Skupa, gdje ističe kako Plauta u Dubrovniku i djeci »na skuli legaju«. Miljenko Foretić to potvrđuje u raspravi Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika (1969), napominjući pritom da su Plautove i Terencijeve komedije »iz školskih klupa humanističkih škola izlazile na pozornice pred dubrovačku publiku. One se izvode i poslije Crijevićeve smrti 1520. iako i on uviđa priliv narodne hrvatske riječi«.