CONTILE, LUCA

CONTILE, LUCA, talijanski pjesnik (Cetona, 1505 – Pavia, 1574).

Studirao je u Sieni, gdje je najpoznatije autore čitao na pučkom jeziku. Postao je izvrstan latinist, a zanimao se i za filozofiju, matematiku i glazbu, izmjenjujući razdoblja u kojima se posvećivao učenju s onima posvećenima zabavi. Kada mu je 1520. preminuo otac, otišao je na studij u Bolognu, gdje je pohađao predavanja Ludovica Boccadiferra. Teška financijska situacija prisilila ga je da nađe mecenu i prilagodi se životu dvoranina. Slijedeći grofa Agostina Trivulzija, preselio se u Rim i bio je zadivljen tim gradom u doba pape Pavla III. Zahvaljujući meceni Alessandru Farneseu, u Rim su došli mnogi mladi pisci, cvale su akademije, raspravljalo se o metričkim osvježenjima koja je nudila poezija napisana pučkim jezikom. Contile je ondje uživao u bogatom društv. životu, koji se prekinuo kad je 1541. morao pratiti kardinala Trivulzija u Luccu zbog dolaska Karla V. i kad se činilo da markiz Alfonso d’Avalos namjerava prekinuti primirje izmeđuFrancuske i Španjolske koje je proglasio Pavao III. Nakon boravka u Urbinu, također na Trivulzijev račun, o čemu, kao i o mnogim drugim događajima iz svojega života, piše u Pismima (Lettere, I–II, 1564), odnosi s kardinalom se narušavaju. Cijelu 1545. proveo je u Milanu, kao gost markiza d’Avalosa, sve do konačnog prekida s Trivulzijem. Prvo iskustvo života na dvoru opisao je na zahtjev Vittorije Colonne 1541. u djelu Duhovni razgovori (Dialoghi spirituali). Sljedeće ih je godine u Milanu razradio te dao u tisak u Rimu 1543. Riječ je o pet dijaloga s religioznom tematikom u kojima Contile, žestok protivnik Martina Luthera, odbacuje svaku ideju o reformaciji u korist stroge kat. vjere te izražava negodovanje zbog francusko-tur. savezništva i otvoreno divljenje prema španj. kralju (prvo Karlu V., a potom Filipu II.), čija je uloga obraniti kršć. svijet. Novi mecena A. d’Avalos, i sam književnik, muž Marije Aragonske, koji je sa sobom u Milano doveo i rafinirani dvorski život, pružio je Contileu priliku da uspostavi veze s najpoznatijim piscima toga doba, posebno s Giulliom Camillom, nositeljem ideje o kazalištu, koje je d’Avalosa vrlo zanimalo. God. 1544. postao je d’Avalosov tajnik i bio svjedok njegove ostavke na mjesto upravitelja Milana, koju je bio prisiljen podnijeti nakon što ga je porazio Pirr Colonne u bitki pokraj Ceresole. Nakon toga boravio je u Njemačkoj, na Saboru u Wormsu (1545) koji je sazvao Karlo V. D’Avalos je umro 1546. u Milanu. Kad se Marija Aragonska preselila u Paviju, Contile ju je slijedio i postao član Accademije Chiave d’oro, a potom je slijedio d’Avalosovu udovicu u Napulj i na Ischiju. Odnosi s Marijom se zaoštravaju pa je 1548. morao napustiti dvor. Niz godina, sve do objavljivanja Rima (1560), nastojao je izgladiti odnose i spasiti ugled u njezinim očima. Nakon kraćega boravka u Rimu i poslije u Piacenzi vratio se u Milano i zaposlio kod Ferrantea Gonzage. To je njegovo umjetnički najplodnije razdoblje. Iz toga doba potječu komedije Cezarska Gonzaga (La Cesarea Gonzaga, 1549), radnja koje je smještena u Bolognu, u kojoj se dvojica mladih učenika, povjerenih istom učitelju, zaljubljuju u istu djevojku, te La Pescara (1550), o plemenitu prijateljstvu dvojice rim. mladića, suparnika u ljubavi. God. 1542. napisao je komediju Trojstvo (La Trinottia), dopunjenu 1544. i objavljenu u konačnom izdanju 1550. Njezina je radnja smještena u Sienu, a trojica protagonista predstavljaju tri smrtna grijeha: škrtost, pohotu i oholost. Takva komedija s moralnom porukom nije pristajala životu na dvoru, pa je Contile, kao dvorski pjesnik Gonzaginih, počeo pisati pastoralna i mitološka djela. God. 1551. u Milanu je postavljeno i objavljeno njegovo djelo Nika (La Nice), napisano u čast kardinala Ercolea Gonzage. U čast Ippolite Gonzage, Ferranteove kćeri i od 1551. udovice Fabrizija Colonne, napisao je dramu Pothvati (La Agia, 1551) te Razgovor o pet čula u komentaru jednog soneta gospodina Giuliana Goselinija (Discorso sopra il cinque sensi del corpo nel Comento d’un sonetto del Signor Giuliano Goselini, 1552). Izuzme li se putovanje u Poljsku 1550. u Ferranteovoj službi, ostatak života proveo je mirno, što mu je omogućilo da pohađa akademiju Fenici u Milanu. Nakon kraćeg boravka u Veneciji (1557), gdje se družio s Girolamom Ruscellijem i Lodovicom Dolceom, ponovno je pridobio povjerenje i zaštitu obitelji d’Avalos, a zahvaljujući Francescu Ferranteu i javnu službu u Paviji. Ondje je živio bezbrižno, provodeći vrijeme u Accademiji degli Affidati, sastavljajući Rime i pišući Pisma. Boravio je u Sieni u isto doba kad i M. Držić, a Leo Košuta pretpostavlja da su se čak mogli upoznati, osobito za susreta Karla V. i pape Pavla III. u gradu Lucca poč. rujna 1541, kad je Držić bio rektor Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) i prorektor Sveučilišta. La Nice, pastoralno-alegorijski spjev u jedanaestercima, vjerojatno je napisan za boravka u Napulju 1546. kod markize d’Avalos. U naslovu djela krije se zanos Vittorijom Colonnom Aragonskom, kćeri Juane Aragonske i Ascanija Colonne, odabranicom i budućom suprugom Garcíje Álvareza od Toleda. Djelo je posvećeno A l’Altissimo D. Philippo d’Austria, re di Spagna, nakon čega slijedi posveta A l’unica donna Vittoria Colonna Aragona, u kojoj se veličaju njezine vrline. Na sceni se pojavljuje Merkur i pripovijeda kako često božanstva silaze na zemlju: dolazi Amor, stvaratelj života, odlučan odapeti tri vrste strelica: olovne za mržnju, željezne za strast te zlatne za savršenu ljubav. Merkur je već bio svjedok mnogih njegovih pothvata: Amor je učinio da se Vulkan, kojega ni vlastita žena ne voli, zaljubi u Veneru, a nju da izgara od ljubavi prema lijepom Adonu, pogođenom zlatnom strelicom. Opisuju se ljubavni jadi Akisa i Galateje, tužaljke Polifema nesretno zaljubljenog u Galateju te strast Marsa za Venerom. Amor objašnjava Merkuru svoje namjere, kojih ni on sam neće biti pošteđen: neće se moći veseliti tuđim nevoljama jer će čeznuti za svojom Clori. Fabula slijedi mitološki predložak: Adon, pogođen Amorovom strelicom, u snu se zaljubljuje u Veneru i obećava da će joj posvetiti svoju lovinu, ali se zaklinje i na okrutnu osvetu ako ona umjesto njega, boga, odabere običnoga smrtnika. I hromi Vulkan žudi za Venerom. Ovdje se upleće priča o Akisu, obojena idiličnim teokritovskim bojama. Međutim, završetak je tužan: Polifem vidi Akisa i Galateju uspavane, Akis se ne probudi na Galatejine krike i kiklop ga ranjava. Venera traži Adona, no rastrgala ga je divlja svinja. Adonovo se tijelo pretvara u cvijet. U tom trenutku stiže Mars, koji objašnjava Veneri da je Adon morao nesretno završiti te se Mars i Venera prepuštaju ljubavnoj strasti. Povlači se paralela s obitelji Colonna: Venera je Niki darovala ljepotu, a Mars muškim srodnicima snagu oružja.

Držićevu dramu Pripovijes kako se Venera božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena u vezu s Contileovim djelom La Nice doveo je L. Košuta, ističući neke motivske podudarnosti: umoran od lova, Adon zaspe na travi, Venera moli Kupidona da rani Adona kako bi se zaljubio u nju, Kupidon majci obećava da će to učiniti te održi riječ. Stoga Košuta zaključuje: »Sličnosti u ideji i adaptaciji poznatog motiva sugeriraju nam pretpostavku da je Držiću bio poznat Contileov kratki spjev i da se njime poslužio obogativši scenu s dvije korne pjesme vilâ i s dva plesa vilâ i satirâ«. Motiv Plakirova zarobljavanja iz Držićeve Grižule povezao je Košuta s motivom poznatim kao »Amor stavljen na muke«, razrađenim u Contileovoj drami La Agia te zaključio da »njome se, vjerujemo, poslužio i Držić« (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961).