CAMPANELLA, TOMMASO (pr. ime GIOVANI DOMENICO)

CAMPANELLA, TOMMASO (pr. ime GIOVANI DOMENICO), talijanski teolog, filozof i pjesnik (Stignano, 5. IX. 1568 – Pariz, 21. V. 1639).

Zaredio se s petnaest godina uzevši ime fra Tommaso u čast sv. Tome Akvinskoga. Studirao je teologiju i filozofiju kod Bernarda Telesija, pod čijim je utjecajem napisao prvo djelo, Filozofija dokazana osjetilima (Philosophia sensibus demonstrata, 1592), braneći ga od vodećih tumača aristotelizma. Optužen zbog hereze, pobjegao je u Rim, potom u Firencu, a od 1593. bio je u Padovi, gdje je prijateljevao s Galileom Galilejem. Uhićen je po nalogu Inkvizicije, zatočen 1594–97, ispitivan i mučen. Izašavši iz zatvora, vratio se u Kalabriju i stavio na čelo protušpanjolske urote 1599. Otkriven i uhićen, procesuiran je i mučen, a od smrtne kazne spasio se hineći ludilo. U zatvoru je proveo dvadeset sedam godina i za to vrijeme napisao glavna djela: Španjolska monarhija (La Monarchia di Spagna, 1600), Politički aforizmi (Aforismi Politici, 1601), Trijumf nad ateizmom (Atheismus triumphatus, 1605–07), Čega se treba sjetiti (Quod reminiscetur, 1606), Metafizika (Metaphysica, 1623), Teologija (Theologia, 1613–24) i najpoznatije djelo Grad Sunca (La città del Sole, 1602), objavljeno 1623. u Frankfurtu na lat. jeziku (Civitas Solis). U njemu je iznio viziju sretne i miroljubive univerzalne republike zasnovane na načelima prirodnog prava. Iz zatvora je čak intervenirao u procesu protiv Galileja spisom Apologija Galileja (Apologia pro Galileo, 1616). Njegovi spisi, prokrijumčareni iz zatvora, kružili su Europom te nailazili na potporu suvremenika, koji su intervenirali kod pape Urbana VIII. da se zauzme za Campanellino puštanje iz zatočeništva. Papa je to osobno zamolio španj. kralja Filipa IV. Oslobođen je 1629, dobio je azil kod pape te postao njegov savjetnik za astrologiju. Upetljao se u novu urotu u Kalabriji protiv španj. vlasti, ovaj put samo kao idejni začetnik, što je bilo dovoljno za zahtjev papi za izručenje. Uz pomoć kardinala Barberinija i franc. poslanika baruna de Noaillesa, pobjegao je u Francusku pod okrilje Luja XIII., gdje je stavljen pod zaštitu kardinala Richelieua, a kralj mu je dodijelio doživotnu mirovinu. Na kraju se skrasio u samostanu Saint-Honorè. Campanellino djelo proturječno je i prožeto mješavinom modernoga znanstv. mišljenja, metafizičkih, mističnih spekulacija i astrološkim profecijama. U Metafizici je iznio teoriju triju primaliteta, primarnih načela (Moć, Znanje i Ljubav) što pokreću svijet, a nasuprot telezijanskoj logici, koju je zastupao u mladosti, poslije se svrstao uz kopernikansko tumačenje univerzuma i 1616. otvoreno branio Galileja protiv osude inkvizicije i Svetog oficija. No njegovo ime ostaje trajno vezano za glavno polit. djelo, Grad Sunca. Nadahnuta Platonovom idealnom državom i Utopijom Thomasa Morea, Campanellina je idealna država spoj njegovih polit. ambicija i projekata iz 1599. te potonjih razmatranja o ulozi znanosti i znanstv. istraživanja u društvu i tadašnjem modernom svijetu. U gradu u kojem žive Solari (Sunčanci) uspostavljena je zajednica dobara i ženâ, a prakticira se »prirodna religija« tijesno povezana sa znanošću i astrologijom. Na čelu »Države Sunca« je Metafizičar, monarh-svećenik koji njeguje kult Boga sunca, laički bog koji unatoč racionalnim pretpostavkama te religije koincidira s kršć. vjerom. Tom Kralju-svećeniku u njegovu racionalnom upravljanju Gradom-državom pomažu tri pomoćnika, koji su inkarnacija Campanellinih metafizičkih primaliteta: PON (Moć), SIN (Znanje) i MOR (Ljubav). Zajednica dobara i ženâ temelj je zajednice u kojoj vlada opća zaposlenost: svi članovi imaju obvezu raditi četiri sata dnevno, a ostatak dana provode u učenju i zabavi. Za razliku od Moreove Utopije, država Solaraca je rigidnija po disciplini koja obvezuje sve članove zajednice: svaka tri dana mogu se imati spolni odnosi, a dopušteni su ženama starijima od devetnaest i muškarcima starijima od dvadeset jedne godine. Iako ne poznaju rat, prakticiraju ratne vještine kao vježbu i bave se poljodjelstvom, stočarstvom i ribarstvom. Campanellina utopistička vizija totalitarnija je od Moreove, iako zajednicom vladaju malobrojni zakoni, utemeljeni na poštivanju Vrhovnog bića, čovjeka i principa, harmonije i sklada.

Premda Držić odavna nije bio živ kad je Campanella napisao Grad Sunca, to se djelo ipak spominjalo u kontekstu Držićeva opusa, obično na temelju tipološke sličnosti utopijskih ideja. Živko Jeličić, koji je prolog Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje prvi doveo u vezu s pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju, razumio je negromantove riječi u svjetlu utopijskog revolta na sredinu »’dukata u rizama’ i vlade ’monstruma’« (Marin Držić Vidra, 1958). Priča o Starim Indijama, zemlji blagostanja i mira, u kojoj nema podjele na moje i tvoje, »ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega«, za njega je ponajprije najava društv. promjena, a Držić pjesnik »dubrovačke sirotinje«. Za Jeličića je Campanella veličanstven, ali ipak utopist, dok je Držić borben jer je viziju pokušao ostvariti.