CALMO, ANDREA

CALMO, ANDREA, talijanski komediograf i glumac (Venecija, 1510 – Venecija, 1571).

Nema pouzdanih podataka o njegovu životu, osim godine smrti, upisane u oporuci: »Andrea Calmo, de anni 61, de febre« (»Andrea Calmo, godina 61, od groznice«). Ostali se podaci izvode iz njegovih Pisama (Lettere, I–IV, 1547, 1548, 1552, 1556). U prva tri tobožnji se ribari obraćaju stvarnim i izmišljenim primateljima, a četvrti je upućen venecijanskim kurtizanama. Pisma su nedvojbeno služila kao kaz. predložak, o čemu svjedoče Calmovi suvremenici (dijelovi drame Giambattiste Cinzija Giraldija Udovica – Vedova, 1541). Pretpostavlja se da se i sam Calmo koristio vlastitim djelima u kaz. svrhe. U potpisu pisama nalaze se imena izmišljenih venecijanskih staraca s Torcella i Burana. Takva su pisma-monolozi odgovarala Calmu, koji je obično i tumačio ulogu starca. Po mišljenju teatrologa, upravo je iz toga lika šesnaestostoljetnoga starca nastao jezični i karakterni prototip kakav je Pantalone, simbol građ. Venecije i jedan od gl. likova komedije dell’arte. U izravnoj je vezi s pismima i šest Calmovih komedija te četiri ribarske ekloge. U njih uvodi jezik kojim se govorilo u grč. mletačkim kolonijama, a koji su onodobni tipografi, budući da razgovorni jezik kojim se služilo ponajprije u trg. lukama i vojnim sastavima nije imao pisane tradicije, prilagođavali pravopisnim pravilima koja su im bila poznatija. Primjerice, specifičnim jezikom govori vojnik Floricchio i carboner todesco u komediji La Spagnolas, starac Demetrio u komediji Rhodiana, Dubrovčanin čiji je venecijanski govor prošaran iskrivljenim hrv. riječima (parlaùra dalmatina). U Calmovo je doba u Veneciji velik uspjeh imalo Ruzzanteovo kazalište, koje je njegovalo farse i pučke komedije, u slijedu kojega je Calmo napisao i objavio četiri Vesele moderne i zabavne ribarske ekloge s prekrasnim končetima, s novim naglascima, na materinskom jeziku (Giocose moderne et facetissime egloghe pastorali sotto bellissimi concetti, in nuovo sdrucciolo, in lingua materna, 1533). Riječ je o parodiji škole Jacopa Sannazara i bukoličke toskanske književnosti: mladi i nježni pastir Lucido onesvijesti se od ljubavnog zanosa, ali ga njegov svadljivi prijatelj iz Bergama povrati k svijesti hvatajući ga za testise. U eklogama nalazimo tradicionalne likove nesretnih pastira, Venerino proricanje, inatljive satire. Pastiri govore venecijanski i bergamski, čarobnica magične formule izgovara venecijanskom varijantom grč. jezika, šarlatan dosjetke na dalmatinskom. Sklonost parodiji i višeslojnosti jezičnog izraza vidljiva je u Calmovoj Rhodiani (izvedenoj u Veneciji i Trevisu 1540, objavljenoj u Veneciji 1553. pod Ruzzanteovim imenom). U njoj se susreću motivi obitelji razdvojene iz polit. razloga, suparništvo oca i sina zbog ljubavi, bračna prevara (stari muž Cornelio), likovi slugu koji smišljaju podvale kako bi pomogli mladom gospodaru, motiv otetih djevojki te završno prepoznavanje, koje omogućuje da se dvoje mladih vjenča i da slugama bude oprošteno. Nedostaje motiv djevojke koja se preodijeva u mladića kako bi bila bliže izabraniku. Pojavljuje se u djelu Il Travaglia (1546, objavljeno 1556), složenom ne samo zbog zamršenosti zapleta nego i zbog upotrebe različitih idioma. Gl. lik, stari Collophonio, kojega je vjerojatno tumačio sam autor, tip je pohotljivca i senilnog staraca iz komedije dell’arte, a lukavi seljak Giuada potječe iz komedije Ruzzanteova tipa. Komedija djelomično preuzima strukturu komedije Gl’Ingannati, koju je izvodila kaz. družina Intronati iz Siene. U prologu si Calmo pripisuje autorstvo komedije Rhodiana. Komedija La Spagnolas (1549) podsjeća na komedije Bartoloméa de Torres Naharra, prepune likova vojnika i plaćenika (La Tinellaria, 1560). U Calmovu djelu bogati mlet. gospar (stari Zurlotto), »pošteni« prevarant, zatim vojnik plaćenik iz Bergama (messer Scarpella) i drugi »furešti«, među kojima i grecizirani Floricchio i jedan Nijemac, bivaju uhvaćeni u vrtlog zavođenja, tuče i batina što gledatelja zabavlja ne samo zbog brzine kojom se događaji izmjenjuju nego i zbog »babilonske pomutnje« jezika. Komedija Il Saltuzza (1551) nadahnuta je djelom Il Frate Antona Francesca Grazzinija (Il Lasca). Iako Calmo izjavljuje da želi »napustiti stare običaje«, ipak preuzima temu šeste novele trećega dana Decamerona Giovannija Boccaccia, obrađenu i u komediji Ušati jejić (L’Assiuolo, 1549) Giovan Marije Cecchija. Lik sluge Saltuzze lik je padovanskoga seljaka: istrgnut iz prirodnog okružja, postaje slugom grad. gospodina. U komedijama La Pozione (1522) i La Fiorina (1522) obrađeni su poznati predlošci: prva preuzima obrazac Mandragole Niccolòa Machiavellija, druga je parodirana obrada istoimene Ruzzanteove drame.

Calma je u vezu s M. Držićem među prvima doveo Pavle Popović: analizirajući istovrsne motive u Molièreovim i Držićevim dramama, naveo je Rhodianu – premda ju nije čitao, nego je podatke o njoj preuzeo iz knjige Wilhelma Creizenacha Povijest novije drame (Geschichte des neueren Dramas, II, 1901) – kao predložak komedije Tripče de Utolče (Naknadno o »Mandi« Marina Držića, 1905), što je osporio Tomo Matić, tvrdeći da »u Calma nema dakle Molièrove i Držićeve varijante noža« (Molièrove komedije u Dubrovniku, Rad JAZU, 1906, 166). Arturo Cronia ne dvoji da je Držić u komediji Tripče de Utolče imitirao Rhodianu (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953),Franjo Švelec također smatra da je Držić najvjerojatnije poznavao spomenutu komediju, no da je Calmo mnogo bliži Boccacciu nego Držić Calmu: »U Boccacia i Calma muževi su nasamareni zato što su naivno povjerovali da su im se žene utopile. Držićev Tripče ostao je nasamaren zato što je pošao s cigankom da mu izliječi kilu, a prije toga bio je zaboravio zatvoriti vrata iznutra zasunom« (Komički teatar Marina Držića, 1968). Švelec je razmotrio i motiv podmetanja osoba (Džove i Krisa u Tripče de Utolče) koji se pojavljuje u komediji Il Travaglia, no nije našao uvjerljivih dokaza o Calmovu utjecaju: »…djevojka Ersilija da osvoji ljubljena mladića odlazi iz očinske kuće, preoblači se u mušku odjeću i ulazi u mladićevu kuću kao sluga nadjenuvši sebi ime Travaglia. Mladić međutim voli drugu djevojku – Leonoru, koja mu je sestra, ali on to ne zna. Mladić je zamolio svodnicu Cortese da mu u svojoj kući organizira sastanak s Leonorom, a svodnica mu u tami podmeće Ersiliju. Nikakvih tu skandala ni objašnjenja nije bilo niti je tko izvana vrebao da ih otkrije«. Ispitujući možebitno literarnopodrijetlo Pometa, Švelec je analizirao komediju Il Saltuzza, gdje se pojavljuje lik sluge Lecarda, no zaključio je da »iz takva lika, naravno, nije mogao nastati Pomet«, jer je Lecardo »bijedna parazitska uš koja nikakvih akcija ne inicira niti vodi, već tu i tamo bez svoje krivnje upada u beskrajno smiješne situacije«. U Pometovu, a i Popivinu poslovičnu zaključku da »dobar se mrnar u fortunu poznava« (IV, 3; »u fortuni se dobar mrnar poznava«, III, 3) Jolanda Marchiori (Odrazi talijanskoga teatra u »Dundu Maroju« Marina Držića –Riflessi del teatro italiano nel »Dundo Maroje« di Marino Darsa, 1958) vidi siguran dokaz da je Držić čitao komediju La Spagnolas jer sličnu izreku izgovara i Spezzaferro: »e non besogna mai desconfortarse, perche le cose de sto mondo si è un navegar hora con bon vento, hora con vento contrario« (»i ne treba očajavati, jer stvari na ovom svijetu jesu kao jedrenje, sad uz povoljan, sad uz suprotan vjetar«). Švelec pak smatra da je riječ o »općoj slici«, dakle knjiž. toposu, ali i uzrečici koja se mogla čuti u svakodnevnom govoru. Odbacio je i vezu između Pȅre u Dundu Maroju i Ersilije, jer Pȅra ne ide »u muškoj odjeći u potragu za Marom zato da mu se prikaže kao netko drugi koji bi svojim riječima trebalo da gane vjerenika da se prikloni svojoj pravoj ljubavi, kakav je slučaj s Ersilijom«.