ČALE, FRANO

ČALE, FRANO, hrvatski držićolog, talijanist, prevoditelj i teatrolog (Trebinje, BiH, 8. VII. 1927 – Zagreb, 24. VIII. 1993).

Studij romanistike završio 1952. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao radnjom Talijanski dramski teatar u Zagrebu (1860–1941) te bio prof. na Odsjeku za talijanski jezik i književnost. Napisao je niz talijanističkih radova, ugl. o piscima iz starije književnosti (Dante Alighieri, Giovanni Boccaccio, Francesco Petrarca, Baldassarre Castiglione), ali i iz novije (Luigi Pirandello, Umberto Saba). S talijanskoga je dosta prevodio stručnu literaturu (npr. Silvio D’Amico, Povijest dramskog teatra), ali je pravi prevoditeljski zamah uhvatio kad je počeo intenzivno u hrv. jezik pretakati stihove starijih tal. pjesnika. Rezultat je toga rada najprije antologija Talijanska poezija od postanka do Tassa (1968), a onda i Petrarcin Kanconijer (1974), gdje je Čale bio urednik, predgovarač i jedan od najplodnijih prevoditelja. Fenomen petrarkizma iscrpno je rastumačio u knjizi Petrarca i petrarkizam (1971). Zajedno sa svojim stalnim suradnikom Matom Zorićem uredio je Danteova djela (1976), okupivši oveću ekipu prevoditelja. Bavio se teatrološkim radom (Na mostu Talija, 1979; Igre u Njarnjas-gradu, 1984), problemom višejezičnosti starih hrv. pisaca (rezultat je toga istraživanja npr. prijevod zbirke Pjesme talijanke Saba Bobaljevića Glušca, 1988), kroatističkim pitanjima: važna je rasprava o Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića u knjizi O književnim i kazališnim dodirima hrvatsko-talijanskim (1968).

Ipak, može se reći da je životnu temu našao onoga časa kad se – šezdesetih godina – stao intenzivno baviti M. Držićem. Rezultat je toga rada izdanje Držićevih Djela (1979. i 1987), popraćeno komentarima i obilnim aparatom, kao i niz rasprava o tome piscu, poslije objavljenih u knjigama (Marin Držić, 1971; Tragom Držićeve poetike, 1978; Izvor i izvornost, 1984; Usporedbe i tumačenja, 1991). Jednom se okušao i u nadopunjavanju: za izvedbu komedije Tripče de Utolče (Studentsko eksperimentalno kazalište, 1955, režija Bogdan Jerković) napisao je početak. U izdanju Djela razriješio je mnoge tekstološke dvojbe i pridodao tekstu komentare koji omogućuju da se komedije smjeste u društv. kontekst, dok je raspravama donio posve nove poglede na Držićev opus i njegovo značenje. U Čalinu poimanju Držićeva djela dominiraju dvije skupine tema, svjetonazorske i poetičke. Govoreći o svjetonazorskim sadržajima, Čale se pita koliko je Držić bio upoznat s važnim idejama svojega doba i kako je te ideje uveo u svoja djela. Govoreći o poetičkim pitanjima, on se pita o Držićevu shvaćanju književnosti i slojevima njegova djela u kojima to shvaćanje dolazi do riječi. I na jednom i na drugom polju njegovi su nalazi vrlo zanimljivi. Kad je riječ o Držićevu svjetonazoru, Čale inzistira na tome da su na Držića utjecale upravo one ideje koje su se u njegovo doba i inače pokazale najplodnijima, a i povijesno najžilavijima. Osobito je u tom pogledu važna rasprava Pometov makjavelizam: od umjetničke vizije do urotničke zbilje (1967), gdje pokazuje kako je Držić dobro poznavao gl. misli Vladara (Il Principe, 1532) Niccolòa Machiavellija te kako ih je na osobit način upotrijebio u komedijama: te ideje iznosi lik kojega pisac i inače uzima za svojega glasnogovornika, ali to čini uvijeno i u ironičnom kontekstu. Mnogo se Čale bavio i dvama pojmovima koji u Držića imaju veliko značenje; jedno je pojam fortune, a drugo pojam vjertuoza. Fortuna je u nekom smislu simbol kaotičnosti i nepredvidljivosti svijeta, a Držić – zajedno s Machiavellijem – vjeruje kako se ona može razumom prevladati i krotiti. Pojam vjertuoza – vrlo drag Pometu – izveden je iz duge tradicije koja ide još od stilnovista (virtù), a znači prirođenu vrlinu dopunjenu znanjem i moralom; tu osobinu smatra Pomet – a s njim i Držić – gl. karakteristikom vrijedna čovjeka. Govoreći o Držićevoj poetici, Čale je iznio vjerojatno najpoticajniju ideju koja je u proučavanju toga pisca ikad ponuđena otkako je otkrivena važnost njegovih komedija: to je ideja da Držić nije renesansni pisac, nego manirist. Držeći se ponajviše pojma manirizma Ernsta Roberta Curtiusa, Čale konstatira kako je jedna od gl. osobina toga poetičkoga stava antitetičnost, a antitetičnost je upravo jedna od bitnih osobina Držićeva djela. Budući da Curtius definira manirizam ponajprije kao stilsku osobinu, i Čale – koji je već prije napisao niz stilističkih studija (Od stilema do stila, 1973) – polazi od jezičnoga izraza pa konstatira kako su antiteze u Držićevu stilu izrazito učestale. Učestale su one toliko da udaraju u oči čak i onda kad se uzme u obzir da je Držić u svojoj lirici petrarkist, a da petrarkizam upravo na antitezama gradi stilski instrumentarij. Kod Držića antiteza ima toliko da to svjedoči o nekoj dubljoj njegovoj potrebi da istakne proturječnosti u svemu o čemu govori. Nije zato nikakvo čudo što Čale – krećući se od stilske razine prema višim slojevima smisla – nalazi antiteze i na drugom nizu planova. Konstatira da su u Držićevim dramama izrazite i antiteze među likovima: stari su suprotstavljeni mladima, gospodari slugama, selo gradu. Proturječnosti, međutim, idu i dalje: sudar našjenaca i stranaca, seljaka i građana, poštenih i nepoštenih, pametnih i ludih. Na još višoj razini sučeljavaju se – u pastoralnim dramama – fiktivni i stvarni svijet, likovi iz tradicionalnih pastorala s prepoznatljivim osobama iz dubr. zaleđa, sudaraju literatura i zbilja. Napokon, na najvišoj razini, suprotstavljeni su ljudi nazbilj ljudima nahvao, oni koji su Božje djelo onima koji su djelo negromancije, ili, u krajnjoj liniji, Nečastivoga. U tom smislu, problem bi se mogao i preokrenuti, pa reći: Držić je najprije vjerovao da je svijet podijeljen na ljude nazbilj i ljude nahvao pa je njihovu borbu vidio u svemu i svuda je uočavao samo antiteze. Čale to doista i čini: on pokazuje kako je Držićev stil dobro usklađen s njegovim svjetonazorom i kako njegova poetika uključuje u sebe i jedno i drugo. A ta poetika povremeno – kao što Čale uvjerljivo pokazuje – biva i eksplicitno izložena u Držićevim djelima.