BOŠKOVIĆ-STULLI, MAJA

BOŠKOVIĆ-STULLI, MAJA, hrvatska folkloristica, filologinja i književna povjesničarka (Osijek, 9. XI. 1922).

Slavistiku studirala u Zagrebu, Kazanju, Sankt Peterburgu i Beogradu, diplomirala je 1950, doktorirala 1961. u Zagrebu temom Narodna predaja o vladarevoj tajni. Od 1951. radila u Jadranskom institutu JAZU, a 1952–79. u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku), kojemu je više godina bila ravnateljica i glavna urednica časopisa Narodna umjetnost. Od 2000. redovita je članica HAZU. Autorica je knjiga Kroatische folksmärchen (1975), Usmena književnost kao umjetnost riječi (1975), Usmena književnost (Povijest hrvatske književnosti, I, 1978), Usmena književnost nekad i danas (1983), Pjesme, priče, fantastika (1991), Priče i pričanje (1997), Od bugarštice do svakidašnjice (2006). Glavno je područje njezina rada istraživanje usm. književnosti, poglavito proze, koju proučava terenski, povijesno, poredbeno i teorijski. Odlikuje ju težnja vjernom zapisu (snimci), uz podatke o pripovjedačima i njihovu stilu te kontekstu pripovijedanja. Polazi sa stajališta da je usmena književnost dinamičan proces, upućuje na njezino trajanje u nepisanu obliku tijekom stoljećâ, u prepletanju s pisanim knjiž. oblicima. U knjizi Usmena književnost ta je književnost prvi put opisana kao posebna cjelina, od srednjovj. početaka do sustavnih istraživanja i bilježenja u prvoj pol. XIX. st.

U Držićevim djelima otkriva mnogobrojne usmenoknjiž. žanrove: poeziju, uzrečice, poslovice, priče, rugalice, zagonetke, igre riječima, dosjetke, nadmudrivanja. Promatra ih kao autohtone, neraskidive, funkcionalne dijelove njegovih djela, ali i u dosluhu i prožimanju s onodobnom dubr. svakidašnjicom, grad. folklornim do-gađanjima, u kojima su ravnopravno sudjelovali i glasovi puka, sluškinja, grad. osobenjaka, seljaka što su dolazili u grad i koji su Držiću mogli biti znani. Detektira ih, opisuje, analizira i smješta u kontekst i kompleks Držićevih djela, renesansnih knjiž. konvencija, ali i usm. književnosti. Kad je to moguće, iste motive prati do današnjih usmenoknjiž. zapisa. Prisutnost usm. poezije u Držićevu djelu očitovala se podjednako na jezičnostilskim i kompozicijsko-sižejnim razinama tekstova te u njihovu kontekstu. Turčinov nastup u komediji Tripče de Utolče primjer je Držićeva parodiranja epske poezije zbog uporabe epiteta iz usm. pjesništva (Turčin se razmeće kad spominje silovitu svitlu sablju, vitko koplje, junačkoga konja ili junačku glavu), ali istodobno i petrarkističke lirike u prikazu idealne ženske ljepote (Turčin hvali viline crne oči, ruse kose, bijela lica, rumena prsa, rumene i svijetle obraze, uz zazivanje svijetloga raja i mirisa rajskoga cvijeća). Godišnica Gruba u komediji Skup govori pjesmicu »Ne daj mene staru hrabru, majko moja draga« (I, 1), što odgovara mnogobrojnim usm. pjesmama u kojima djevojka moli majku da ju ne da starcu nego mladiću. I Držić i usm. pjesma uspoređuju sitost sa slabim milovanjem u staroga te glad s dobrim milovanjem u mladića. Gruba se ruga nasrtljivom djetiću Munuu: »Uzmi zveka za miris« (II, 2), što je vrlo slično uzrečici »Zvek za miris«. No, smisao je Grubine uzrečice bio drukčiji, ona dolazi iz priče o mudroj presudi: fiktivna se dobit plaća fiktivnim novcem, primjerice udisanje mirisa hrane – zvekom bačena cekina. M. Bošković-Stulli smatra da su gledatelji Skupa očito poznavali i priču i uzrečicu, pa su shvatili Grubino poigravanje kad upućuje nametljivca da uzme od nje zvek, tj. ništa. Upravo uzrečice, poslovice, zagonetke, igre riječima, rugalice, dosjetke, nadmudrivanja po učestalosti, funkcionalnoj primjeni i zvukovnom strukturom stihova imaju u Držićevim djelima osobitu vrijednost. Poslovice u njegovim komedijama (Dundo Maroje, Skup, Tripče de Utolče), kao i u usm. književnosti, dobivaju značenje, smisao, lepršavost i slikovitost, isključivo unutar izvedbe, a izvan nje postaju blijede, katkad i nerazumljive. I same Držićeve komedije potaknule su nastanak poslovica. Đuro Daničić navodi u svojoj zbirci (Poslovice, 1871) pet poslovica u kojima se spominje Stanac: »Dava razumjet ko Stancu«, »Dava sebi što i Stancu razumjet«, »Drži ga za Stanca«, »Luđi si od Stanca«, »Učinio ga je Stancom«. Petrunjelina doskočica: »Brižni lovci od Među crjevjara / lov lovili; / goru obili; / od sve što ulovili, / ništa doma donijeli« (Dundo Maroje, II, 2) daje podrugljivo do znanja trojici mladih Dubrovčana neka se ne nadaju da će doći do njezine gospodarice. Zapravo je to zagonetka iz pripovijedaka o metaforičkim mudrim odgovorima: lovac baca ono što je ulovio, a što nije ulovio, nosi sa sobom, tj. uši na tijelu. Među dobro poznatim folklornim, osobito grad. pučkim poticajima u Držićevu djelu ima i pripovjedačkih odjeka. U komediji Arkulin Kotoranin kazuje poznatu rugalicu, koja se obično pridijeva žiteljima Kotora, kako su najprije pomokrili kruške, a zatim su ih, ogladnjevši, pojeli (II, 3). No, književni je smisao ovdje različit: čovjek, sam priča o svojim Kotoranima kako najprije pomižaše kruške, da bi ih takve prodali oholim i podrugljivim Dubrovčićima, no kad ih na brodu uhvati fortuna, pojedu sve sami: »Ova nije pomižana, ova nije uscana, ova nije«, te su tako ostali »za rug Dubrovčićem i vituperijo od sve Dalmacije«. Rugalica je postala gorkom žalbom nad vlastitim stanjem. U mnogim se varijantama te pričice stoljećima održao isti siže, od Držića do danas, no s raznolikim značenjima ovisnima o kontekstu.