BOCCACCIO, GIOVANNI

BOCCACCIO, GIOVANNI, talijanski pisac (Firenca ili Certaldo, 1313 – Certaldo, 21. XII. 1375).

Oko 1325. otišao je u Napulj izučiti bankarstvo u banci Bardijevih, koji su održavali financ. veze s anžujskim dvorom. Kako ga ta struka nije zanimala, kao ni kanonsko pravo koje je studirao punih šest godina, posvetio se književnosti. Od mladosti je bio štovatelj Dantea Alighierija, a djelo Francesca Petrarce upoznao je zahvaljujući eruditima na napuljskome dvoru. Ljubav prema Fiammetti (Mariji d’Aquino), nezakonitoj kćeri kralja Roberta Anžujskoga, nadahnula je rana djela iz njegova tzv. napuljskoga razdoblja (1334–40), ponajprije kratak spjev u tercinama u čast lijepim napuljskim ženama Dijanin lov (Caccia di Diana, 1334–35), zatim rane Pjesme (Rime), roman Filocolo (? 1336), prema legendi o ljubavi Florija i Biancifiore, te spjevove u oktavama Filostrato (1335), s temom iz franc. Romana o Troji, i Teseida (1339–40), u kojoj se ugledao na Vergilijevu Eneidu i Stacijevu Tebaidu. Nakon stečaja banke Bardi 1340. Boccaccio se morao vratiti u Firencu, gdje se isprva suočio s obiteljskim poteškoćama. U razdoblju 1341–46. pisao je djelo u prozi i tercinama Komedija o firentinskim nimfama ili Ameto (Commedia delle ninfe fiorentine ili Ninfale d’Ameto), alegorijski spjev Ljubavna vizija (Amorosa visione), po uzoru na Petrarcine Trijumfe, psihološki ljubavni roman Elegija gospe Fiammette (Elegia di Madonna Fiammetta), u kojem slobodno transponira vlastite ljubavne jade, i Spjev o fiezolanskim nimfama (Ninfale fiesolano). U razdoblju 1349–51. nastalo je remek-djelo Decameron, zbirka od sto novela što ih deset dana pripovijedaju sedam fiktivnih pripovjedačica i tri pripovjedača, koji su se okupili u vili u Fiesolama kako bi izbjegli kugu 1348. Djelo se sastoji od proslova, uvoda, stotine novela i deset balada, razdijeljenih po danima, koje povezuje pripovjedni okvir, a temelji se na mješavini stilova, tvoreći dojmljivu fresku kasnosrednjovj. društva svih staleža i aspekata života. Decameron se bavi temama slučaja i sreće, sretnih i nesretnih ljubavi, oštroumljem pojedinaca, domišljatim odgovorima, šalama, podvalama i velikodušnim viteškim pothvatima. Osobitu pozornost autor pridaje prikazu likova snalažljivih, umnih i duhovitih građana, predstavnika društva u usponu. Od komičnih situacija, koje se često vezuju uz vedro poimanje putene ljubavi, Boccaccio prelazi na intenzivno dramatične pripovijesti o plemenitim vrlinama i idealima aristokratskoga društva na zalasku. Decameron će Pietro Bembo kanonizirati kao uzor europskoj proznoj književnosti do XVII. st. God. 1350. Boccaccio je upoznao Petrarcu, koji ga je uveo u krug proučavatelja latinskih i grč. klasika te s njime doživotno razmjenjivao knjige i pisma. Otada je Boccaccio pisao gotovo isključivo na latinskom, u eruditsko-didaktičnome duhu, i to djela poput alegorijskih ekloga Bukolička pjesma (Bucolicum carmen), životopise O znamenitim ženama (De claris mulieribus), pov. anegdote O zgodama uglednih ljudi (De casibus virorum illustrium) te rasprave O rodoslovlju poganskih bogova (De genealogiis deorum gentilium) i O planinama, šumama, izvorima, jezerima, rijekama, barama ili močvarama i o imenima mora (De montibus, silvis, fontibus, lacubus, fluminibus, stagnis seu paludibus et de nominibus maris), popisujući toponime što se pojavljuju u klas. djelima. Između 1350. i 1367. obavljao je za Firencu visoke poslaničke dužnosti u Rimu, Avignonu i Napulju, a 1362. povukao se u obiteljsku kuću u Certaldu. Od 1360, kada je doživio vjersku krizu, Boccacciova je kuća bila okupljalište učenjaka, odn. kružok u kojem su stasali Salutati, Villani, Marsili i mnogi drugi humanisti prve generacije, koji su Europom pronijeli vijesti o knjiž. otkrićima antike (Varon, Marcijal, Tacit, Apulej) te promicali studij grčkoga. Upravo je taj jezik 1360–62. Boccaccio među prvima naučio od Leonzija Pilata, prevoditelja Homera. Rano humanističko usmjerenje obilježava sva njegova zrelija djela, koja je dotjerivao do smrti. Pučkomu se jeziku vratio mizoginom satirom Korbač (Corbaccio, oko 1366) i prvom sustavnom Danteovom biografijom Raspravica u pohvalu Danteu (Trattatello in laude di Dante, 1351–73). Na poziv firentinske općine, Boccaccio je javno čitao i komentirao prvih sedamnaest pjevanja Božanstvene komedije te sastavio spis Tumačenja Komedije (Esposizioni della Commedia, 1373–74). Posljednje godine života posvetio je studiju u osami doma u Certaldu. Svojim je djelom nepovratno utjecao na razvoj eur. proze.

Boccaccia je u radu Marin Držić i Molier (1904) u vezu s opusom M. Držića doveo Pavle Popović pronalazeći izvor komedije Tripče de Utolče u četiri novele Decamerona (III, 6; III, 9; VII, 4; VII, 8), a poslije je od te teze odustao. Tal. slavist Arturo Cronia, nastojeći pokazati pjesnikovu neoriginalnost i veliku ovisnost o tal. književnosti, priznajući, doduše, da je Novela od Stanca »najbolje Držićevo djelo«, spomenutu dramu povezao je s devetom novelom osmoga dana Decamerona, tvrdeći također da je i riječ nòvela izvedena iz riječi beffa (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953), što je poslije osporavao Leo Košuta dokazujući da je lik Stanca preuzet iz dubr. tradicije, a da je nòvela dio lokalnoga govora (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Boccaccio je bio iznimno dobro recipiran u hrv. književnom ranonovovjekovlju, o čemu govori Frano Čale u raspravama Sudbina Decamerona u Jugoslaviji (La fortuna del Decameron in Jugoslavia, 1956) i Giovanni Boccaccio u Jugoslaviji (Giovanni Boccaccio in Jugoslavia, 1967), uvjeren da je Držić »dobro poznavao Boccacciovo djelo«. Držićev tip izvornosti i ludičke resemantizacije Boccacciova knjiž. materijala prepoznao je Franjo Švelec u monografiji Komički teatar Marina Držića (1968), u kojoj revidira tumačenja Držićeva »preispisivačkoga postupka«, posebice ona A. Cronije i P. Popovića, ali zato naglašava da su u osnovi komedije Tripče de Utolče dvije Boccacciove novele: šesta novela trećega dana i četvrta novela sedmoga dana. Provevši iscrpnu analizu, Švelec zaključuje da je Držić iz četvrte Boccacciove novele »preuzeo samo osnovni motiv, i to sirovu pripovijednu građu koju je trebalo uskladiti s vlastitom fabulom«, a na isti je način postupio i kad je riječ o šestoj noveli (»samo sirova građa«). F. Čale prihvaća Švelčeva tumačenja, podcrtavajući Držićevu spisateljsku autohtonost: »Samo, Držić je u stvarateljskom postupku i ovaj put ostao dosljedan sebi i svom talentu pa je dva temeljna elementa u strukturi komedije – a to su neposredna živa stvarnost i adaptirani literarni motivi i zapletaji – pomirio u razgovornoj samoniklosti svoga scenskog jezika, koji snagom karakterizacije i lokalnom bojom uvijek daje neponovljiv naški duh svakom prizoru i svakom liku, bez obzira na to jesu li remek-djela ili komedije s nešto manjim pretenzijama kao što je Tripče de Utolče« (Marin Držić: Djela, 1979). I Švelec i Čale ističu da je u osnovi Držićeve komedije Tripče de Utolče jezgroviti boccacciovski humor, odn. sklonost tal. autora da iskoristi ismijavateljski i parodijski potencijal pučke kulture kako bi prikazao ljudske nedostatke.