BEČ

BEČ, glavni grad Republike Austrije i istodobno jedna od devet austrijskih saveznih država.

Beč, Schweizertor, vrata dvorca Hofburg, XVI. st.

Carsko središte Habsburške Monarhije konačno je postao 1556, premda su članovi dinastije Habsburg i otprije boravili u njemu. Deset godina prije u tom je gradu tri mjeseca boravio M. Držić. U Beč se otputio iz Dubrovnika, kao camariero Christopha Rogendorfa, koji je zbog nesuglasica s bečkim dvorom i suprugom namjeravao prijeći na tur. stranu, pa je u prosincu 1545. dospio u Dubrovnik. O boravku u Beču Držić će izvijestiti tek 9. I. 1547, nakon povratka iz Carigrada, gdje je također bio u Rogendorfovoj službi (ovaj put kao tumač). Iskaz je dao istražnom povjerenstvu Maloga vijeća, što su ga činili Frano Marinov Kabužić i Bernard Gabrijelov Crijević. Predstavnike dubr. vlasti nisu se, naravno, ticali Držićevi osobni dojmovi o austr. gradu, njih su više zanimale vijesti o drž. neprijateljima, dubr. disidentima braći Mihu i Pavlu Bočinčić, s obzirom na to da se Mihov sin Marin Bočinčić pridružio Rogendorfovoj pratnji na putu iz Dubrovnika preko Senja i Venecije u Beč. Tako će se o Držićevoj bečkoj epizodi saznati tek to da je s Rogendorfom posjetio njegov dvorac Rogendorf u Donjoj Austriji te da je grof često odlazio kralju Ferdinandu I. i svjedočio mu dubr. privrženost habsburškoj kruni, a odnos Dubrovnika pre-ma Turcima objašnjavao kao nužnu posljedicu života u neposrednom susjedstvu. Nakon tri mjeseca provedena u grofovoj službi u Beču Držić je prema vlastitu svjedočenju odlučio napustiti Rogendorfa te se preko Ljubljane i Venecije u svibnju 1546. vratio u Dubrovnik. Kakav je Beč vidio ili mogao vidjeti Držić? Ne postoje pouzdani podaci o veličini Beča i Dubrovnika sred. XVI. st., no procjene se kreću od toga da su dva grada mogla biti podjednake veličine do pretpostavke da je Beč bio dvostruko veći (ako je Dubrovnik tad imao samo oko 10 000 stanovnika). Usporedbe radi, veličina Venecije i Carigrada, velegradova koje je Držić imao prilike upoznati, u to se doba procjenjuje na oko 200 000 stanovnika. U svakom slučaju, Beč nije mogao Držića impresionirati veličinom.

Prikaz Beča Sebastiana Münstera, XVI. st.

U vremenu između dviju tur. opsada (1529. i 1683) bio je taj grad velika utvrda, opasana sa svih strana obrambenim zidinama, jer neprijateljsko je Osmansko Carstvo bilo tek oko 150 km udaljeno od grada. Unutar zidina još uvijek nije vladala vjerska hegemonija: u Beču su živjeli i katolici i protestanti. Na Držića su, kao na dijete mediteranskog svijeta, morali neugodan dojam ostaviti i bečki hladni, vjetroviti zimski dani. Na sienske studentske dane mogao ga je pak podsjetiti kakav detalj studentskog života u gradu s drugim najstarijim sveučilištem Svetoga Rimskog Carstva (Bečko je osnovano 1365, a praško Karlovo sveučilište još 1348), koje je od osnutka do Držićeva posjeta doživljavalo uspone i padove. Na Sveučilištu u Beču u XVI. st. studiralo je dosta studenata iz hrv. zemalja, a među najpoznatijima su humanist i protestantski teol. pisac Pavao Skalić (studirao 1547–51) te jedan od utemeljitelja kajk. književnosti Antun Vramec (studirao 1558–62). Možda je u Beču Držić mogao doživjeti i nešto od kozmopolitske atmosfere trg. grada. Naime, nedugo nakon njegova boravka u Beču tamošnji je dramski pisac Wolfgang Schmeltzel objavio hvalospjev gradu u kojem je tad živio (Pohvala veleštovanom, nadaleko slavnom, kraljevskom gradu Beču u Austriji – Ein Lobspruch der höchlöblichen,weit berümbten, khüniglichen Stadt Wienn in Österreich, 1548), u kojem se osim ljepote Dunava, kvalitete vina, ugleda sveučilišta i obrambene strateške važnosti, posebno ističe mnoštvo stranaca, pretežito trgovaca, koji se na bečkim ulicama prepoznaju po živopisnim nar. nošnjama i stranim jezicima, zbog kojih se Beč uspoređuje s Babilonom. U Schmeltzelovu katalogu jezika pojavljuju se hebrejski, grčki, latinski, francuski, turski, španjolski, češki, slovenski (Windisch), talijanski, nizozemski, arapski (Syrisch), hrvatski, srpski (Rätzisch), poljski, kaldejski. Beč je već sred. XVI. st. bio i kaz. središte. Najvažnije ime bečke scene tog doba bio je spomenuti Schmeltzel, pisac drama biblijske tematike i osnivač bečkoga škol. kazališta u samostanu Schottenstift. Svoje je drame, pisane nar. jezikom i s naglašenom vjersko-odgojnom tendencijom, zbog sretna završetka nazivao komedijama. Najpoznatije su među njima Komedija Judit (Comoedia Judith, 1542), Komedija o izgubljenom sinu (Comedia des verlornen Sons, 1545), Komedija o slijepom sinu (Comedia von dem plintgeboren Sonn, 1543), Izaslanstvo dvanaest apostola (Aussendung der Zwelff poten, 1542), vlastitim nesretnim brakom potaknuta Komedija o svadbi u Kani Galilejskoj (Comoedia der Hochzeit Cana Galilee, 1543) te drama protuturske tendencije Lijepa i utješna historija o mladiću Davidu i obijesnom Golijatu (Ein schöne tröstliche Hystoria von dem Jüngling David vnnd dem mutwilligen Goliath, 1545). Predstave su se, u Schmeltzelovoj inscenaciji, najprije izvodile u samostanu Schottenstift, a potom su javno reprizirane u Gradskoj vijećnici (Rathaus). U doba kad je Držić objavljivao svoje drame i pjesme, 1551. došli su u Beč jezuiti i već 1555. izveli prvu škol. dramu u tom gradu – Comoedia Euripi, djelo belg. pisca Levina Brechta objavljeno 1549. Do kraja stoljeća na bečkim i drugim austr. pozornicama prevladat će jezuitski teatar masovnih scena. Čak ako je Držić u doba boravka u Beču i imao priliku vidjeti neku od Schmeltzelovih predstava ili kakav drugi kaz. događaj, jezična barijera, ali i već u Sieni izgrađen teatarski ukus i interes za svjetovne teme, onemogućili su suvremeni njem. utjecaj na njegovu dramsku i kaz. poetiku. U Držićevu se opusu ne mogu prepoznati tragovi sjećanja na boravak u Beču. Pretpostavka o utjelovljenju Rogendorfa u liku Uga Tudeška iz komedije Dundo Maroje neuvjerljiva je jer je Ugo ipak stereotipni lik stranca Nijemca u eruditnoj komediji.