AUTOR

AUTOR (lat. auctor), tvorac nekoga djela čija profesija podrazumijeva stvaranje, osobito pisanje.

U suvremenim humanističkim znanostima postoje suprotstavljena stajališta o pov. shvaćanju kategorije autora. Prema jednom, radikalnijem, autora nema do kraja XVIII. i poč. XIX. st., što se uzima kao prijelomno razdoblje zbog koincidencije niza procesa, ponajprije zbog razvoja tiskarstva te uspostave masovnoga tržišta knjiga i zakonskog uređivanja autorskih prava. Romantizam se tako najčešće spominje kao intelektualna podloga za zakone o autorskim pravima i shvaćanje pisanja kao zanimanja. Prema drugom stajalištu shvaćanje se autora tijekom epoha mijenjalo pa rano novovjekovlje treba smatrati razdobljem u kojem započinju procesi kojima se mijenja značenje i društveni i kult. status autora. Shvaćanje autora u sr. vijeku interpretira se najčešće na temelju etimologija koje su se izvodile iz latinskih i grč. korijena. Termin se (auctor) odnosio na pisce s autoritetom, jer pojam autoriteta (auctoritas) čini osnovu definiranja autora, a upotrebljavao se u dvama značenjima. Jedno se odnosilo na autoritet u smislu znanja i mudrosti, a drugo, specifično značenje, na citat ili izvadak iz teksta nekog auctora. Shvaćanje autorstva u sr. vijeku ilustrira podjela na četiri načina nastanka knjige koju daje sv. Bonaventura. Uz skriptora, kompilatora i komentatora, autor se definira kao onaj koji poput komentatora u pisanju povezuje tuđe i svoje, ali su njegovi vlastiti doprinosi, za razliku od komentatorovih, primarni. Status autora s autoritetom mogli su u srednjovjekovlju imati samo autori iz starine, ponajprije iz crkvene, patrističke i poganske, odn. antičke tradicije. Suvremeni autori u načelu nisu mogli imati taj status, osobito ne oni koji su pisali na nar. jezicima. Radi razlikovanja suvremenih autora od autora iz starine Vincent de Beauvais za suvremene autore upotrebljava drugi izraz (actor), čija bi se uloga poklapala s kompilatorom kod sv. Bonaventure. Potkraj sr. vijeka takvi lat. nazivi ili njihovi ekvivalenti na nar. jezicima, koji su isprva služili razlikovanju od auctora, počinju se koristiti zamjenski s tim terminom pa se i za suvremene pisce počinje upotrebljavati izraz autor. Time suvremeni autori pokazuju drukčiji odnos prema vlastitom stvaralaštvu jer uzimaju pravo na auctoritas pripisivan dotad isključivo autorima iz starine. Paralelno se zbiva i promjena u statusu tekstova na nar. jezicima, koja se vidi i u tome što se i za one koji ne pišu na latinskome počinje smatrati legitimnom upotreba autorskoga naziva. Gl. uzori za takve promjene bili su tal. autori, Dante Alighieri, Francesco Petrarca i Giovanni Boccaccio, koji su se odvažili pisati na nar. idiomu, a istodobno su služili kao uzor piscima u drugim eur. kulturama. Kao važna pojavljuje se i razlika u statusu pojedinih žanrova. Tvorci ranonovovjekovnih »znanstvenih« rasprava s manje su se ustručavanja smatrali autorima, dok se na pisanje književnosti gledalo kao na amaterski hobi. Neki su knjiž. žanrovi (epsko pjesništvo) tradicionalno imali veći ugled od drugih (drame). Vidi se to posredno i preko odnosa autora prema objavljivanju vlastitih djela. Za pojedine se autore zna ili pretpostavlja da su imali udjela u tiskanju epskog ili lirskog pjesništva, a drame, kao tip literature namijenjene nekoj prigodnoj izvedbi ili zaradi, počesto nisu smatrali vrijednima objavljivanja. Neki su autori stoga sprečavali tiskano pojavljivanje drama u obliku kojim ne bi bili zadovoljni (Ludovico Ariosto), dok drugi gotovo da nisu bili zainteresirani za pokazivanje vlastitog autorstva u dramama (William Shakespeare). Postoje i uvjerljive, premda dijelom osporavane, pretpostavke o »stigmi tiskanja«, osobito među pripadnicima viših društv. slojeva, za koje se upletenost u tiskanje vlastitih djela smatrala neprimjerenim pokazivanjem taštine ili pretjeranom usmjerenošću prema prizemnim materijalnim interesima nedostojnima njihova statusa. Stigmi tiskanja treba zatim pridodati i to da se, osim mnogobrojnih iskaza oduševljenja novim izumom, kod mnogih autora pojavila i predrasuda prema tiskarstvu, kako zbog slabe mogućnosti nadzora piratskih izdanja tako i zbog troškova, čije su pokrivanje, osobito pri objavljivanju knjiž. djela, najčešće morali osigurati autori, samostalno ili uz pomoć aristokratskoga patrona. Pokazateljem postupne promjene statusa drži se i pojavljivanje imena autora u opremi izdanja. U sustavu rukopisnog objavljivanja naznačivanje autora činilo se nepotrebnim, što zbog shvaćanja pisanja književnosti kao hobija, što zbog uskoga kruga za koji se djelo rukopisno objavljivalo i u kojem su čitatelji, vrlo vjerojatno već po rukopisu, mogli prepoznati o kojem je autoru riječ. Skrivanje identiteta se, za velik dio autora iz redova aristokracije, prenijelo i u tiskana izdanja. Imena autora koje društv. status nije silio na izbjegavanje tiskanja vlastitih djela opet se nisu morala pojavljivati na naslovnicama, posebno kada je bila riječ o početnicima ili nedovoljno poznatim autorima. Tijekom XVI. i XVII. st. ime autora, za razliku od dotadašnje prakse, zauzimalo je sve istaknutije mjesto, osobito kada su se na autorskim knjigama počele ustaljivati naslovnice kao reklamno pomagalo. Na naslovnicu se tako stavljalo ono što bi prodavalo ili štitilo knjigu (bombastičan naslov, ugled izdavača, ime patrona), pa su se u skladu s tim i imena autora počela pojavljivati na naslovnici – ako je bila riječ o imenu iz tradicije s prokušanom tržišnom vrijednošću, ili kada bi suvremeni autor stekao ugled dovoljan da privuče čitatelje, odn. kupce. Pojava i razvoj tiskarstva imali su velike i dugoročne posljedice na status autora. Promjene se nisu dogodile preko noći pa je još nekoliko stoljeća nakon pojave tiska paralelno opstao i patronat kao način financiranja i zaštite djela, kao i rukopisno objavljivanje, osobito u krugovima aristokracije. Međutim, za razliku od dotad prevladavajućega patronata i mecenatstva kao modela uzdržavanja autora, tisak uspostavom tržišta otvara, s jedne strane, proces postupne profesionalizacije pisanja i, s druge, proces laiciziranja erudicije, čime se otvara put za promjene shvaćanja autora.

Budući da ne poznajemo komediju Pomet – ali znamo da se gledateljima i u njoj obratio negromant Dugi Nos – teško je reći je li njegov prolog bio klasično koncipiran ili je Držić u njega upleo kakve poetološke refleksije. Sudeći po drugom prologu Dunda Maroja, čini se da je Držić bio svjestan različitosti vlastite knjiž. koncepcije, budući da – doduše, dvosmisleno, zacijelo i ironično – kaže da »izvrsne stvari u ovizijeh stranah nijesu se dosle činile«. Držićev nastup na dubrovačkoj kazališno-knjiž. sceni bio je u znaku intencijskog isticanja autorske posebnosti, ponajprije kad je riječ o intervencijama u zadane generičke obrasce eruditne komedije ili pastoralne drame. O autorskoj poziciji najbolje svjedoče napadi: s jedne strane prigovori o neliterarnosti Pometa (proza, dubr. svakodnevica kao temelj dramske fabule), s druge klevete o Tireni kao plagijatu djela Mavra Vetranovića. Na oba je Držić odgovorio: na prvi Tirenom (dramom u stihovima), na drugi poslanicom Sabu Nikolinovu Menčetiću (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić). U aferu oko Tirene upleo se i Vetranović, braneći Držićevo autorstvo Pjesancom Marinu Držiću u pomoć, a činit će to i nakon Držićeve smrti u nadgrobnici Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba, gdje će spomenuti njegove ljubavne pjesme, Tirenu i tragediju Hekuba. O važnosti tiskanja pjesnik se očitovao na različite načine: u posveti Marin Držić svojim prijateljem reći će da se na taj čin odlučio ne zato što drži da je dobar pjesnik (»za ukazat ljepotu od moje poezije i dobrotu od moga uma«), nego zato što su to od njega tražili prijatelji, pa je objelodanjivanje pjesama i dvaju dramskih djela izraz njegova altruizma, a i praktičnije je, jer se tako može svima ugoditi, dok prepisivanjem to nije moguće. Posvećujući Tirenu plemiću Marinu Ivanovu Puciću, Držić razmišlja kao autor koji se skrbi za vlastiti tekst: »Er ova ista komedija bijaše jure u rukah od njekijeh ki je davahu svojijem prijateljem ispisovat, kojijem pismom s brjemenom bi ostala (kako i u Rimu Paskvin) bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta, da joj se ne bi znao početak ni svrha«. U Držićevo je doba patronatstvo ugledne osobe važna institucija pa je posveta najčešće odraz autorove zahvalnosti (»I razmišljajući er bez pomoći od uzvišena gospodina ona bi bila kako lijepa divica bez uresa od svitlih haljina«), ali se isto tako iza konvencionalnih pohvalničkih fraza upućenih naslovljeniku može odčitati i već oblikovana svijest da samo knjiga može zaštititi autora i tekst, ne od različitih aksioloških sudova – premda takvo što Držić sugerira rečenicom »i što je podobno da tvoje uši pase, dostojno je da svak sliša« – nego ponajprije od gubitka autorstva. To se, primjerice, pokazalo u slučaju Držićeve Hekube, koja je dugo pripisivana Vetranoviću. (→ AUTORSKO PRAVO; TISAK)