AUTOCITATNOST

AUTOCITATNOST. Dijelove vlastitih tekstova Marin Držić je uklapao u druge tekstove, intertekstualno referirao na svoja djela, jednom čak i sebe uveo kao lik in absentia u dramsku fabulu.

Primjerice, stihove iz pjesama br. 4 (Je li se ikada, o luzi, gdi vidil’, s. 13–21) i br. 5 (Tko hoće liposti anđelske sve vidit, s. 22–27) varirao je u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena:

»Blažen je vječni raj koji te uživa;
blažen je i cvitak taj ki tvoj pram odiva,
i zemlja blažena ku pleše stupaj tvoj
i trava zelena, kraljice svih gospoj;
blažen je i pogled taj ki pozri tvoj ures«
(2, s. 143–147).

Pjesma br. 15 (Suze ovoj nisu vik ke ronim niz lica) u ponešto izmijenjenu obliku čini prvih šesnaest stihova Ljubmirova monologa u Tireni (I, 3), dok je Remetin monolog u trećem prizoru petoga čina Tirene citirana pjesma br. 24 (O svite ti, ti si pun tamne tamnosti, s. 13–21). U pjesmi br. 18 (Cviet liepe mladosti s godišti odhodi) Držić za prolaznost mladosti rabi metaforu sunca i mraza:

»Tva lipos i gizde i ures izbrani
i svitle dvi zvizde, kim srce mê rani,
lipsaju na svak čas jakino ubran cvit,
na suncu jakno i mraz. Krostoj prim’ ovi svit«
(s. 3–6),

a istu je frazu nekoliko puta upotrijebio i u Tireni: Ljubmir jadikuje »srdačcem uzdišem i kopnim jakno mraz« (I, 3, s. 296), Radat objašnjava sinu Dragiću da se toliko zaljubio u Tirenu da »skonča se ćaća tvoj na suncu kako mraz« (IV, 1, s. 1202), a isto će reći i Satir: »Pomoz’te er svak čas kroz njeki nepokoj / na suncu kako mraz skonča se život moj« (IV, 6, s. 1363– 1364). Pritom nije nevažno uočiti kako spomenuti stilski obrazac Držić uklapa u lamente likova koji pripadaju različitim svjetovima, pa u tome postupku zacijelo treba tražiti ironijski odmak spram potrošenih fraza onodobnoga ljubavnoga pjesništva. Dživo Pešica predstavlja se Stancu na sljedeći način: »Zovem se Sedmi muž, prezime Dugi nos, / na sebi kako spuž nosim dom gdi sam gos. / Pijem vince bez vodice; / voda mi je bistra mila, / gdi ma ljȕbi mije lice / kad je od ruže venčac svila« (Novela od Stanca, 3, s. 151–156), a iste će stihove kao zagonetku izgovoriti Vukodlak u drami Pripovijes (1, s. 64–69). Konačno, Dugi Nos je ime negromanta koji je u izgubljenoj komediji Pomet i Dundu Maroju izgovorio prolog. Poslovicu »Peci loj, ter se goj« naći ćemo u Vukodlakovoj replici upućenoj Grubiši (1, s. 120), a u Dundu Maroju Pometu će ju uputiti Petrunjela: »Napasti, / tamo stoj, / peci loj, / ter se goj« (II, 1). U osmom prizoru drame Pripovijes Kojak će – savjetujući Vukodlaku da pobjegnu s mjesta na kojem su upravo vidjeli kako je Venere zavela Adona – prepričati jedan dio dramske radnje Tirene:

»Nie zdravo mjesto ovoj, neka ti ‘e Vule, znat;
ovdi su prem vile njekad, stari vele,
Miljenka stravile, Radata uzele!
Radata staroga starci ga svi znaju,
Radata od koga čuda spoviedaju;
djetece s krilama hode po dubravi
s lukom i strilama Radata zatravi.
Taj Radat sliđaše bielu vil po gorah,
a od ljudi bježaše jȁk prid psi jelin plah«
(s. 317–325).

U komediji Skup stari škrtac dum Marinu pripisuje sljedeću jadikovku: »A lemozine pomanjkaše, a devocijoni nije veće u krstjanijeh, a ne dava se pjet« (IV, 3), a u komediji Pjerin Držić podsjeća na Dunda Maroja. Naime, Pjerin II u Dubrovniku sretne oca, koji mu se, misleći da je riječ o Pjerinu I, ljutito obraća: »Je li pravo da si ti tvomu ocu neposlušan? […] Drugi se si učinio Maro Marojev, koji, kad splavio imanje biješe, ne htje da oca pozna« (III). U devetom prizoru četvrtoga čina Dunda Maroja Grubiša (sin Pave Novobrđanina, prijatelja Dundova) kaže: »Gdje si, Pribrate, Radate, Vukmiru, Obrade, Radmile, moja ljubima družino? Daleko mi ste, bijedan!«. Riječ je o aluziji na likove iz Tirene. Petar Kolendić ih je povezao s izvedbom iz 1551 (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951), jer se samo u njoj pojavljuje Pribat (u prologu s Obradom), kao i ostali likovi, osim Vukmira. Kolendiću su to odreda »rustikalni tipovi«, što nije točno, jer Radmio pripada svijetu uzmnožnih, a ne ubogih pastira. Osim toga, Vukmir može biti inačica imena Vučeta, pa ne bi potjecao iz nekoga danas nepoznata Držićeva djela, nego iz Tirene. Pokazujući skupini dubr. plemića grad, Kotoranin se u komediji Tripče de Utolče s nostalgijom prisjeća kaz. družine Gardzarija: »Je li vam, bože, Cvijeta živa i Vukota? Ja vas poznavam: vi ste Gardzarija; velike ti smijehe i vi njegda činjahote o pokladijeh« (IV, 6). Premda za to nema dokaza, pretpostavlja se da su Cvijeta i Vukota likovi neke nepoznate Držićeve drame. Autocitatnost je u Držićevu opusu najčešće ironijski i parodijski intoniran postupak, bilo da je riječ o ismijavanju žanrovskih konvencija (petrarkističkih i pastoralnih) ili pak autoironije, što je zacijelo služilo izazivanju smijeha. Ne samo da će se Držić – umećući vlastite petrarkističke stihove u replike likova koji ih zbog svojega podrijetla nisu dostojni – nasmijati i onodobnoj modi, ali i sebi jer je također pisao u spomenutoj maniri, nego će, primjerice, spominjući likove iz pastoralne drame u realističnoj komediji kakva je Dundo Maroje, ironizirati žanr koji je već i prije toga ironizirao uvođenjem likova simpatičnih vilana koji govore neprimjerenim jezikom i time destruiraju generičke uzuse. Uostalom, odnos prema pastoralnosti autor je najbolje iskazao u prologu Skupa: »Žene, vila se spravila biješe doći s versi, sva galanta, da prolog reče od njeke malahne komedijice koja se ovdi večeras ima arecitat, zašto para, da njeke od žena bile su rekle: ’Njeke se sad maškarate čine, para da se na Placi razgovaraju. Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenijeh? Gdje su vijenci, ruže, hladenci i Kupido s lukom i strjelami?’«. Nazivajući proznu komediju maškaratom, a pastoralnu dramu malahnom komedijicom, Držić ne samo da će istaknuti poetički izbor nego će s ironijskim odmakom ocijeniti svoj udio u tradiciji pastoralne priče, istodobno svjestan vlastite transgresivne geste njezina razaranja.