ANTIKA

ANTIKA, pojam koji obuhvaća petnaest stoljeća grčko-rimske kulture i civilizacije.

Kompleksan je i neobično bogat, kao što su razgranate tekovine koje je ta epoha ostavila u naslijeđe novovjekovlju, a postao je još kompleksniji tijekom vremena, posebice od razdoblja humanizma i renesanse, koje je u antici nalazilo poticaje, sadržaje i teme pri oblikovanju svjetonazorskih, ideoloških, filozofskih i poetičko-estetičkih koncepcija, podvrgavajući na različite načine antikizaciji gotovo sva svoja interesna područja. Renesansa je inovativno razdoblje u povijesti eur. književnosti – s jedne se strane nastavlja na srednji vijek, ali se istodobno s punom sviješću okreće antici, prekidajući u nekim aspektima sa srednjovjekovljem, koje je antiku nasljedovalo, ali na specifičan način. Budući da je oživljavanje antike konstitutivno obilježje renesansnog pogleda na svijet, povezano s procesom sekularizacije i inovativnim razumijevanjem individualiteta, i razlika u recepciji antike u srednjem vijeku i renesansi omogućuje postavljanje granice između srednjega i ranoga novog vijeka. U renesansi se, naime, antika vidi iz pov. distance, odvojena od suvremenosti razdobljem »duhovnog mraka i barbarstva«, te prestaje imati samo didaktičku funkciju unutar kršć. slike svijeta, štoviše zadobiva vlastito značenje kao uzor za izgradnju regnum hominis, u kojem se oblikuje kultura kao stvaralaštvo čovjeka prirode. Ono što razlikuje srednjovj. sliku antike od renesansne nije bilo toliko povećano znanje o antici koliko promjena perspektive iz koje se na nju gleda. U renesansi nije više riječ o sumi antikvarnog znanja, nego o pogledu na život, o predanosti starom, ant. svijetu, o čeznutljivom nastojanju da se on uvede u suvremenost. Radi metodološke preglednosti, utjecaj antike u Držićevu opusu može se analizirati na nekoliko razina: a) nasljedovanje, ali i modificiranje antičkih knjiž. predložaka, nasljedovanje tematskih svjetova grčkih i rim. djela; b) prihvaćanje ant. sustava knjiž. rodova i vrsta; c) strukturiranje knjiž. djela po ant. poetičkim načelima i usvajanje poetoloških elemenata ozakonjenih u ant. svijetu; d) prisutnost mitoloških elemenata karakterističnih za antički, grčko-rim. svijet; e) prihvaćanje, obnavljanje, ali i modificiranje ant. koncepcije o čovjeku i društvu, dakle ant. antropocentrizam i razumijevanje nadsubjektivnih, društv. tvorevina. Jednom riječju, nedvojbena je činjenica da je, kao i u svekolikoj humanističkoj i renesansnoj književnosti, i u Držićevu djelu grčka i rim. kultura prisutna u različitim oblicima, od nasljedovanja i preradbe pojedinih ant. djela, usvajanja njihovih tematskih svjetova i prepoznatljivih likova i stereotipnih tipova, preko percepcije antičke genološke svijesti i prihvaćanja u antici normiranih žanrova pa do prihvaćanja, u različitu stupnju i u različitim modusima, antičkih svjetonazorskih koncepcija o čovjeku i društvu, koncepcija koje su u mnogobrojnim filoz. doktrinama humanističke filozofije doživljavale transformacije. Tako se u Držićevu djelu manifestiraju s obzirom na srednjovjekovlje inovativne poetičke, estetičke, egzistencijalno-filozofske i društveno-političke koncepcije koje u doba renesanse na razne načine obnavljaju zasade ant. kulture. Pritom je prihvaćanje antičke kult. baštine, kao i u drugih renesansnih umjetnika, u Držića najčešće modificirano, tako da se o nasljedovanju antike i prisutnosti ant. elemenata u njegovu opusu uvijek mora govoriti s punom sviješću o raznovrsnim modusima prekodiranja, prestrukturiranja i osuvremenjivanja antičkog kult. naslijeđa. Naime, ni u jednom djelu Držić ne teži posvemašnjoj antikizaciji tematskih svjetova, upravo suprotno: on antiku nastoji uvesti u okvire suvremenosti, nikada ne dopuštajući da antika preraste u kult (kao, primjerice, u Ilije Crijevića). Stoga je analiza ant. elemenata u Držićevim djelima uvijek podvrgnuta svijesti da je riječ samo o antikizirajućim tendencijama, a ne o resorpciji ant. svijeta.

Nasljedovanje antičkih djela. Komparativna istraživanja prerade djela ant. autora, kako na razini tematike tako i na razini oblikovanja likova, isticala su kako je model plautovsko-terencijevske komedije Držić mogao upoznati u dubr. školama, možda od I. Crijevića, za kojega se vjeruje da ga je nekoliko godina poučavao. U rodnom gradu mogao je Držić čitati i inkunabulna izdanja Plautovih komedija (Tarviso, 1482; Venecija, 1499) i jedno izdanje Terencijevih (Venecija, 1491). S antičkim se komediografima mogao upoznati i za boravka u Sieni, čitajući njihova djela bilo u originalu bilo u prijevodu ili gledajući njihova djela na pozornici. Nasljedovanje ant. pisaca i motivsko-tematskih svjetova u Držićevu se korpusu najočitije manifestira u komedijama Skup i Pjerin te tragediji Hekuba, no tragovi ant. komediografa mogu se naći i u drugim komedijama. Budući da je u predgovoru Skupu isticao da njegova komedija nije originalna, nego preuzeta iz Plauta (»A komedija mislite kakva će bit? Starija je neg moj djed i pradjed, starija je neg stara komarda, gdje se djeca sad kuplju, starija je neg kruh potor, sva je ukradena iz njekoga libra starijeg neg je staros, – iz Plauta; djeci ga na skuli legaju«), a isto tako i zbog proširenosti teme škrtosti i lika škrca u eur. komediografiji te zbog nekoliko obrada te teme u tal. renesansnoj komediografiji (Lorenzino de’ Medici, Aridosia; Giovanbattista Gelli, Torba – La Sporta), razumljivo je da je upravo takomedija najčešće privlačila pozornost, još od kraja XIX. st. (F. Ž. Müller, »Skup«, komedija od Marina Držića Dubrovčanina, 1879; J. Polívka, Der Geizige in Ragusa, 1888; M. Šrepel, »Skup« Marina Držića prema Plautovoj »Aululariji«, 1890; T. Matić, Molièreov »L’Avare« i njegovi prethodnici, Nastavni vjesnik, 1898, VI; V. Jagić, Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn., 1900; D. A. Živaljević, Skup, komedija Marina Držića, 1901; F. Švelec, Komički teatar Marina Držića, 1968). Uspoređujući Skupa s Plautovim Ćupom (Aulularija) književni su povjesničari otkrili podudarne motive, usporedili istovjetne likove, ali su naglasili i Držićeva fabularna proširenja, nove likove te utvrdili mijene u oblikovanju karaktera. Inovativne elemente u Skupu pripisivali su pak autorovoj originalnosti ili su poticaje za njih potražili u suvremenoj tal. komediografiji (Aridosia, La Sporta). Zaključci se mogu svesti na sljedeće: Držićevoj komediji, kao i Plautovoj, nedostaje kraj pa se o podudaranju fabularnih raspleta ne može govoriti; Držić je oblikovao lik škrca kao središnji dramski lik, ali ga je profilirao na samosvojan način; fabularne sastavnice predloška preradio je prema ukusu svojega vremena; Skup je prema zgusnutoj Plautovoj komediji prošireniji, a radnja je lokalizirana u Dubrovnik; za razliku od lapidarnoga Plautova stila, Držićeva je komedija u polaganijem tempu; svi su poganski elementi izostavljeni; kako bi ocrtao suvremene društv. prilike, Držić je, uz likove koji gotovo ostaju u istim okvirima kao i u Plauta, uveo neke nove (Dživo, Niko, Pjerić, Gruba); sporedna ljubavna priča između Munua i Grube Držićeva je inovacija; Držić je Munua »opteretio« funkcijama koje u Plauta obnašaju dvojica sluga; neke je Plautove motive izostavio (trubačice na piru); za razliku od Plautovih likova koji nose grč. imena, Držićevi likovi nose imena po karakteru (Skup, Zlati Kum, Variva, Drijemalo, Gruba); radi življega kolorita i odražavanja govorenog jezika, neki likovi u Držića govore makaronikom. Držić je u Skupa unio mnoge realističke detalje iz života dubr. svakodnevice, zbog čega djelo nije prijevod Aulularije, nego je na temelju Plautove teme izgradio posve samostalnu dramu, u kojoj se gl. likovi, a u pojedinostima i neka mjesta ili prizori naslanjaju na Aululariju; gledano u cjelini, uvelike je originalna, smještena u dubr. prostor i vrijeme, renesansizirana, s moderno profiliranim karakterima. I za komediju Pjerin predložak je pronađen u Plautovoj komediji Menehmi (Menaechmi), međutim, Držić je nasljedovao samo osnovni zaplet. Već u prvoj studiji posvećenoj tom problemu (P. Budmani, »Pjerin« Marina Držića, 1902) konstatirano je da je u Držićevoj komediji »osnova spletu Menaechmi Plautovi, ali gotovo samo osnova ili uprav događaji što su se zbili prije početka komedije«. Za razliku od dobro sačuvana Skupa, Pjerin je do nas došao u fragmentarnim ispisima Đura Matijaševića pa se ne može reći je li ili nije Držić slijedio ant. predložak. Budmani je pokušao rasplesti fabularni tijek komedije i po logici radnje atribuirati replike, ali za određeni broj replika nije mogao utvrditi kojem liku pripadaju. Na pitanje je li Držić poznavao Plauta i crpio iz njega po lat. originalnom tekstu, Budmani odgovara pozitivno, no ne niječe da je Držić mogao poznavati Plautovu komediju u prijevodu ili nekoj od preradbi u onodobnoj tal. komediografiji (Gian Giorgio Trissino, I Simillimi; Bernardo Dovizi da Bibbiena, La Calandria i dr.). Istom problematikom pozabavio se i Živaljević (Neizrađeni Držićevi dramati, 1901). Nekoliko je knjiž. povjesničara uspoređivalo Držićevu Hekubu s Euripidovom i tal. prijevodom Lodovica Dolcea. Prvi je Miljenko Majetić dokazao da Držić na pojedinim mjestima nije slijedio Dolcea, nego je prevodio izravno Euripidove stihove, po svoj prilici prema njihovu lat. prijevodu, ako ne čak i prema grč. originalu (Euripidov utjecaj na Držića i Bunića, 1964). Važan je rezultat Majetićeve analize konstatacija da su neki likovi, ponajprije Hekuba i Poliksena, u Držića oblikovani osjećajnije i humanije nego u Dolcea te da je po tome bliži Euripidu nego tal. tragediografu. Franka Manzini u diplomskoj radnji »L’Ecuba« di Marino Darsa (Držić) (obranjena šk. god. 1949/50) pokazala je da je Držić općenito slijedio Dolcea te istaknula da je kadikad prevodio izravno iz skeptičnog Euripida, kristijanizirajući pritom pojedine elemente. U studiji Što je Držiću Hekuba (1967) Frano Čale pokazuje da se u Hekubi može odčitati maniristička poetika kao odraz autorovih svjetonazorskih mijena: upozorava na Držićeva odstupanja od tal. tragediografa, posebice u slučajevima u kojima se govori o društveno-političkim i ideološkim koncepcijama pojedinih likova (odnosi među staležima, pojedinac i država, moć i vlast). Čale također ističe da je Držić zagledao i u Euripidov original ili lat. prijevod te zaključuje da njegova nakana nije bila prevođenje ili nasljedovanje ni Euripida ni Dolcea: Hekuba je djelo koje progovara o odnosu vlastodržaca i potlačenih, opravdanju nedjela razlozima drž. stabilnosti, neporočnom društv. poretku i primjerenoj kazni koja sve neporočne sustiže te nepostojanosti svjetovne vlasti. Čale nastoji podastrijeti što više argumenata u prilog tezi da je Držić, izabravši Euripidovu tragediju, ostvario autorsko djelo obilježeno manirističkom poetikom i vlastitim svjetonazorskim koncepcijama, a da mu je ant. predložak bio samo izvor priče o nevoljama koje mogu snaći one koji posjeduju vlast i moć. I za druge Držićeve komedije, čak i Dunda Maroja, pokazano je da su u pokojem motivu ili fabularnom segmentu slijedile ant. predloške (F. Švelec, Komički teatar Marina Držića). Antička knjiž. kultura prisutna je u Držićevim djelima kao izvor brojnih citata, točnih ili iskrivljenih (primjerice, Pomet citira ant. pisce, i to lošom latinštinom; nadriučeni Pedant Krisa iz komedije Tripče de Utolče citira lat. izreke), pojedini se likovi pozivaju na antičke pov. ličnosti, a osobito se često citira paremiloško naslijeđe za koje se ne može pouzdano reći je li pučkoga, folklornog ili ant. podrijetla.

Nasljedovanje antičkih žanrova. Poznavanje genološke strukturiranosti ant. književnosti i njezino prihvaćanje i u žanrovskoj stratifikaciji suvremene književnosti jasno se uočava u Držićevoj predilekciji za eruditnu komediju i tragediju, dva proširena i kanonska ant. žanra, od kojih preuzima izgradnju fabule, sustave zapleta i raspleta, tipizirane likove (škrti starac, inteligentni sluga, lakomisleni mladić, pedant itd.) i podudarne tematske svjetove (sukob generacija, ljudske mane, pojedinac i društvo, vlast i moć). No ni antičke pastoralno-bukoličke koncepcije nisu mu strane: velik dio opusa posvećuje pastoralno-arkadijskom, koji je s Vergilijem i Ovidijem ušao na velika vrata u svj. književnost. Držićeva je pastorala napučena mitol. bićima, problematizira tradicionalne teme bukolike, preispituje odnos između razuma i strasti, tematizira dualizam čovjekova bića, potragu za idealom i srećom. I tradicija menipske satire, koja se već u antici ispreplela s raznim drugim žanrovima, a i pučki mim, u obliku generičkog pamćenja mogli su ostaviti traga u Držićevim djelima. No iako prihvaća antički žanrovski sustav, Držić u svojim poetičko-genološkim koncepcijama nije tradicionalan ni konzervativan: navedene žanrove mijenja, prepleće ih s drugim, modernijim žanrovima (primjerice, pastoralu sa seljačkom lakrdijom i drugim farsično-lakrdijskim formama), a u predstavljene svjetove unosi elemente suvremenosti, ponajprije dubr. svakodnevice.

Strukturiranje djela po antičkim poetičkim načelima. Držićevo prihvaćanje antičkih poetičko-estetičkih normi prisutno je na različitim razinama strukture njegovih djela. Prvo, naslijeđem ant. poetike može se smatrati Držićeva usredotočenost na realističko predstavljanje, čak i kada je riječ o apstrakcijama (primjerice, alegorije u pastoralama). Ant. naslijeđem može se smatrati i interes za čovjeka, njegov temperament i karakter te realističko predstavljanje čovjeka. Na razini oblikovanja dramskih fabula i kompozicije također se pridržava dominantnih poetičkih ant. zasada: djela mu obilježava pregledna i smišljeno građena kompozicija, logično vođena dramska radnja, ekonomičan izraz. Često naglašavana antitetičnost kao dominantno obilježje Držićeva strukturiranja knjiž. teksta također se može smatrati naslijeđem ant. poetičkih normi. U antici je antitetičnost kao često, ako ne i dominantno obilježje knjiž. tekstova proizišla iz razvijene sposobnosti da se problemi, teme i karakteri promatraju s različitih stajališta, za razliku od, primjerice, orijentalnih književnosti. Jednom riječju, sposobnost spoznavanja različitih aspekata, izoštrena u sudskom i polit. govorništvu, našla je jezično uobličenje u složenom rečeničnom sklopu, često obilježenom antitezom. Takav način predstavljanja knjiž. svjetova ni u Držića ne isključuje osobnu angažiranost. Naslijeđe je antičkih poetičko-estetičkih shvaćanja i Držićevo razumijevanje književnosti kao aktualne, realistične. Svako njegovo djelo nosi određenu poruku, neko značenje vezano za ono što je tipično i bitno u čovjekovoj naravi i stvarnosti. Poetičko-estetički programi koji su zagovarali hermetičnost, elitizam i nekomunikativnost knjiž. djela strani su mu. Ant. realizam, vezanost uz čovjekovu prirodu, uz tipsku realnost čovjekova života kao bitne odrednice ant. književnosti, nedvojbeno su prisutne i u Držićevu djelu. I pojedinačne ant. koncepcije ostavile su traga u njegovim djelima. Primjerice, naslijeđem antike može se smatrati njegova pjesnička samosvijest i svijest o moći književnika. I prema lat. jeziku kao simbolu i emblemu humanističke učenosti Držić je uspostavio poseban odnos: njegovi likovi, osobito sluge, često govore iskrivljenom latinštinom, čime se postižu komički efekti, a latinitet na izvjestan način ironizira.

Elementi antičkog mita. U razdoblju humanizma i renesanse zanimanje za proučavanje i tumačenje mita neobično je prošireno u filozofskim i poetičko-estetičkim diskusijama i traktatima. Mit se pritom najčešće razumije kao priča sama ili kao izvor natprirodne teme priče. Giulio Cesare Scaligero, primjerice, razlikovao je pjesničke fabule i Ezopove basne od pripovijetki koje su čista fikcija ant. pisaca poput Hezioda, Ovidija, Homera i Herodota (Sedam knjiga poetike – Poetices libri septum, 1561). Proučavanje mita, potaknuto ponajprije djelom Giovannija Boccaccia O rodoslovlju poganskih bogova (De genealogiis deorum gentilium) – koje je bilo poznato u Dubrovniku – jedno je od središnjih filoz. interesa firentinskih neoplatoničara i humanista zaokupiranih istraživanjem ant. povijesti filozofije, religije i književnosti. U XVI. st. dolazi do dinamičnog proučavanja mitova: publiciraju se antičke mitol. zbirke, raspravlja o ant. interpretima mita, nastaju mitol. rječnici, priručnici, kompendiji, rasprave koje problematiziraju mitske fabule i junake (Pietro Giacomo Montefalco, De cognominibus deorum, 1525; Georg Pictor, Theologia mythologica, 1532). U Držićevim djelima, posebice pastoralama, prisutne su mitske priče ili pak likovi naslijeđeni iz grč. mitologije: u Tireni se dramska fabula oblikuje na priči koja je nalik mitu, a govori o idealnoj ljubavi i potrazi za srećom, temi pastoralno-arkadijske književnosti od njezinih početaka. U Grižuli se jedna fabularna linija gradi na ideji trijumfa ljubavi, pomirbom Kupida i Dijane, Žuđenja i Čistoće, a lik Plakira, tobožnjega Kupidova sina, opterećen je literarnim ant. nasljeđem: riječ je, vjerojatno, o reminiscencijama iz Apulejeva Zlatnog magarca, u kojem se opisuje Kupidonova i Psihina kći Voluptata, odn. Užitak. I Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena temelji se na modificiranoj antičkoj mitološkoj građi. Hekuba evocira grčki mitol. svijet i junake. Po sačuvanim se fragmentima može naslutiti da je i djelo Džuho Krpeta također evociralo antičku mitol. priču. Tako se u Držićevim pastoralnim djelima (a katkad i u prolozima komedija) javljaju vile i satiri, Venera i Adon, Kupido i Dijana ili pak junaci ant. mita egzemplarni po svojoj sudbini (Hekuba oprimjeruje moguću sudbinu vladara i pitanje ljudske sudbine u odnosu prema moći i vlasti). I na razini pojedinih motiva antičko mitološko-alegorijsko naslijeđe prisutno je u Držićevim djelima: motiv zlatne jabuke, Saturnova doba, spominje se rijeka Mnemozina, lik Orfeja i sl. Mitske priče kao i mitski likovi funkcioniraju kao priče ili primjeri koji na alegorijski način prezentiraju mišljenje o svijetu i simboliziraju ključne situacije ljudske sudbine (potraga za ljubavlju, dualizam čovjekova bića između tjelesnog i duhovnog). Pritom je Držićeva prezentacija mitskih priča i likova neovisna o religiozno-teološkim implikacijama mita, oblikovana i svedena na mjeru čovjeka, jednom riječju, antropologizirana, iako ne isključuje alegorijsko-simboličke implikacije (Pripovijes), primjerice onakve kakve su u mitu i mitskim pričama pronalazili firentinski platoničari i humanisti. Naime, već je sofistika (iz V. st. pr. Kr.) nastojala dokazati da su predaje i mitovi čovjekova tvorevina; takva shvaćanja mita, humanistički prosvjetiteljska, preuzet će i obnoviti humanizam XV. st., a čini se da i Držić mit prihvaća i u svojim djelima predstavlja na takav način. Mit u Držića, kao i u kasnijoj antici, gubi vezu s religiozno-filoz. mišlju i postaje sve više literarna tema i tradicionalni okvir u kojem se razmatraju pitanja čovjeka i njegove građ. svakodnevice.

Svjetonazorske koncepcije. Utjecaj antičke filoz. baštine i kulture najjasnije se manifestira u Držićevu antropocentrizmu. Pritom je on novoga, humanističkog tipa, preuzet iz nešto ranije ant. kulture, koja se stvara potkraj klas. razdoblja. O tome svjedoči često tematiziranje različitih aspekata čovjekove prirode (feritas, humanitas, divinitas), pojmova o kojima su diskutirali humanisti potaknuti filoz. mišlju antike. Osim antropologizacije tematskih svjetova, često je eksponirao, posebice u pastoralama, različite od Platona naslijeđene i platonizmom problematizirane koncepcije podijeljenosti čovjekova bića i odnosa prema ljubavi. Poznavanje antičkih filoz. koncepcija, obnovljenih u humanističkoj filozofiji, može se pratiti i na razini pojedinih motiva ili fabularnih segmenata. Spomenimo, primjerice, odjeke nekih tema iz Platonove Gozbe u Pripovijesti, zatim filozofeme i mitologeme o zlatnom dobu u prologu Dugoga Nosa, razmišljanja o vrlinama i krepostima ili iz antike tradiranu temu pjesničkog nadahnuća i inspiracije koji se tumače kao nebeski dar Apolona, odn. muza, stanje svojevrsne mahnitosti (furor poeticus). Nadahnjujući se i preuzimajući različite slojeve ant. književnosti i kulture, Držić, nesklon autoritetima i pisac čija je poetika obilježena za ono doba posebnom individualnošću i originalnošću, naslijeđene elemente uvelike mijenja pa se o antičkom književnom i kult. naslijeđu u njegovim djelima može govoriti kao o poticajima, inspirativnima ali isto tako i polemičkima, za oblikovanje vlastitih djela.