ANCONA

ANCONA (stari hrvatski naziv JAKIN), grad i luka na jadranskoj obali Italije; glavni grad pokrajine Marche u istoimenoj regiji.

Ancona je u XVI. st. imala oko 10 000 žitelja unutar zidina, među njima približno 3000 Židova, Grka, Turaka. Za Firencu, za trgovce iz Toskane i Bergama, ali i mnogih drugih krajeva Italije, Ancona je predstavljala vrata Istoka: odatle se putovalo u Osmansko Carstvo ili, češće, dočekivali dubrovački i tur. brodovi koji su s Balkana i iz Anatolije dovozili kožu, vosak, vunu. Dobri odnosi koje je grad u sr. vijeku izgradio s Istokom, i koji su bili jedini način da odoli galijama, trgovcima, mlet. lukavstvima, omogućili su mu da postane povlašteno mjesto gosp. razmjene, ali i tranzita i prihvata ljudi i ideja s Istoka. U proljeće 1581, kada je već započeo spor proces trg. propadanja luke, ondje se zatekao Montaigne i Anconu opisao kao »vrlo napučenu, posebice Grcima, Turcima i Slavenima«. Ako su prvi i drugi očito bili podanici Osmanskoga Carstva, Slaveni (esclavons) o kojima govori Montaigne dijelom su potjecali iz mlet. Dalmacije i trgovali s Anconom unatoč zabranama i prijetnjama, no ugl. su to bili Dubrovčani koji su došli radi prekrcaja robe ili kupoprodaje.

Za Anconu je jamačno prva i najpoznatija točka Istoka oduvijek bio Dubrovnik: u XVI. st. nadbiskup Lodovico Beccadelli pisao je prijatelju u Anconu: »Čini mi se gotovo kao da smo u istome gradu, jer tako razmišljam o Anconi i Dubrovniku zbog njihove međusobne trgovine i zbog čestih prelazaka iz jednoga grada u drugi«. Ako je točno da je u XVI. st. to vrijedilo više za Dubrovnik, u drugim vremenima – kada je donekle oslabio mlet. nadzor nad podčinjenim Slavenima i Dalmatincima općenito – Ancona je za cijeli istočni Jadran bila nezaobilazna točka, tranzitno trgovište, vjersko središte (nedaleko od nje nalazi se Loreto s marijanskim svetištem, koje su posebno štovali žitelji Dalmacije), luka Rima i Firence. Iz Ancone se moglo trg. putem, koji je preko brežuljaka Urbinskoga vojvodstva vodio u Toskanu, ili pak hodočasničkim, koji je preko Loreta i zatim Macerate išao prema Flaminiji, Tiberskoj dolini i Rimu (riječ je o generalizaciji jer je i u Rimu bilo skjavonskih i dubr. trgovaca). Ancona je također bila gl. grad područja koje je stoljećima bilo gotovo »Amerika« južnih Slavena, a u manjoj mjeri i Albanaca: u pokrajini Marche – posebice nakon kuge 1348 – osjećala se potreba za radnom snagom, što je bilo primamljivo, ponajprije za seljake, koji su se napokon mogli osloboditi teškog položaja, bezbrojnih obveza prema zemljoposjednicima, surove i neplodne dalm. zemlje. Do pravog egzodusa došlo je u XV. st., nakon čega su posvuda po pokrajini Marche bile razasute slav. bratovštine, od obale do gradova u zaleđu. To je moralo ostaviti duboke tragove i u genetskom profilu područja i u kult. suodnosu s došljacima s mora, to više što nikada nije bila riječ o jednosmjernoj pojavi: dalmatinski su gradovi uvijek trebali svećenike, umjetnike, znanstvenike, obrtnike, pravnike, učitelje, ljude vične upravnim poslovima. Što zbog tradicije, što iz praktičnih razloga, mnogima su od njih zavičaj bile upravo Marche. Na te je prelaske mislio nadbiskup Beccadelli – na prelaske ne samo izmeđuAncone i Dubrovnika nego s jedne strane i Trogira, Splita, Šibenika, Zadra, a s druge Pesara, Ferma, Recanatija, Fana. Ancona sama po sebi nije imala vlastiti jasan identitet, imala ga je, paradoksalno, za Slavene s druge obale: Jakin je bio sigurna luka, grad u kojem nije bilo razloga za strah, moguć početak iz kojega se otvaralo tisuću prilika, vrata bogate i gostoljubive Italije.

U tom su se gradu obogatili mnogi Dubrovčani, poneko iz Dalmacije pa i iz Bosne; u Anconi je pisala stihove i ugošćivala svoje štovatelje Flora Zuzzeri, rođena i krštena u Dubrovniku kao Cvijeta Zuzorić; iz Ancone je došla prva znatna pomoć kada je Dubrovnik razoren u potresu 6. IV. 1667. Iz očišta stanovnika Balkana, napose između 1350. i 1650, Ancona je imala ulogu od temeljne važnosti zbog položaja i povijesti, a i zbog stajališta svojih žitelja. Kada je ostala bez te uloge, za Anconu je to bio i kraj u povijesti Italije. Nije slučajno što se njezini stanovnici dandanas vole vidjeti i prikazivati kao »Dorani« i »istočnjaci«: more i Orijent jedina su područja u kojima je taj neveliki grad stekao važnost i uspio zadugo izbjeći vlastitu provincijalnu sudbinu, zahvaljujući također slav. narodima s Jadrana. – U drugom prologu Dunda Maroja prepričava se radnja Pometa pa se kaže da je Dundo sa sinom Marom – nakon što mu je on ukrao pa vratio novac – sklopio ugovor da s pet tisuća dukata »otide u Jakin, a iz Jakina u Fjerencu za učinit svîtā i s tjezijem svitami pak da otide na Sofiju s patom, ako se dobro ponese i da mu s dobitkom dođe, da mu skrituru od spodestacijoni ončas učini, i da ga oženi i da mu da vladat svijem ostalijem dinari«.

M. Držić, dakako, nije slučajno spomenuo upravo navedeni trg. put (Ancona – Firenca – Sofija), bila je to za ono doba uobičajena trg. putanja. Još uvijek je nejasno kojim je putem Držić 1539. stigao u Sienu. Jedna od mogućnosti – ako nije išao preko Mletaka, gdje je u to doba živio njegov brat Vlaho – jest i Ancona, dakle Koločepskim kanalom pa pokraj Korčule do spomenutoga grada. No, zna se da je Držić 4. I. 1543. u Anconi od Firentinca Girolama Gerinija – uz jamstvo plemića Luja Ivanova Sarake ozajmio stotinu zlatnih dukata, koje nije vratio ni 1549, pa je za njega jamčio Nikola Ivanov Mažibradić, a Gerinija je zastupao Lorenzo Miniati, kojega Držić spominje u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566.